Pjesnik s kojim sam želio razgovarati dugo godina je bio vezan za postelju, pa se moj zamišljeni razgovor s njim morao svesti na osnovna pitanja njegove poetike.
– U pjesmama koje si objavio tridesetih godina (u knjigama Pjesme siromašnog sina, Isus i moja sjena, Od ranih do kasnih pijetlova, Za kasnim stolom, Tajanstvena prela i dr.) slijedio si jednu sasvim svojstvenu poetiku, organizirajući smisaone jezgre svojih pjesama više oko malih stvari koje čine svakidašnji život čovjeka, nego što si se mučio s preobrazbama jezika, kako je to bilo u modi nakon lirske revolucije iz dvadesetih godina. – rekao sam.
– Ja sam u poeziju ušao kao dvadesetogodišnjak, ali sam već tada imao jasnu predstavu o tome što hoću kao pjesnik. – objasnio mi je: – Predmete koji su iz stvarnosti ulazili u moje pjesme želio sam evocirati riječima doslovnog značenja. Atributi, ti časni nosioci poetskih značenja, kod mene nisu imali drugu funkciju osim da konkretiziraju predmet. Ukrasa drugih svjesno sam se libio. Mene ni metafora nije privlačila. Isidora Sekulić je primijetila da u mnogim mojim pjesmama nema nijednog poređenja. A to je sve činilo da u mojim pjesmama dolaze do izražaja samo slike iz života i stišane emocije. Svi koji su prepoznali taj moj postupak (a u pitanju jeste postupak!) ostali su intrigirani mojom dosljednošću. Ušavši u poeziju, ja sam se pojavio kao pjesnik malih stvari, svakodnevnih predmeta i običnih riječi.
– Zaista je tako. Kao dokaz može poslužiti mali inventar stvari koje naseljavaju tvoje pjesme. Evo samo onih koje su ušle u naslove pjesama: vrata, krov, okno, postelja, stara svjetiljka, šešir, školska klupa, frak, naočale, kišobran, a onda pijetli (živi i mrtvi), te stari cvrčak, pa pas i mačak i onda tvoji glavni junaci, moja baka, prosjak koji nosi moj šešir, stari profesor, slijepi raznosač novina, sluškinja, časovničar itd. – istaknuo sam.
– Ne zaboravi onog mog najmanjeg čovjeka! – nasmijao se.
– Da, to je onaj skromni, tihi, siromašni torbar, koji se ni na koga ne ljuti i koji može otrpjeti svaku uvredu. O takvim ljudima pričaju tvoje pjesme. A ja sam uvjeren da već i sam ovaj inventar upozorava da „tu nešto ima”, da te stvari upućuju na nešto što je pjesniku važno, nešto oko čega on struktuira svoj svijet. Uostalom on je na to i sam upozorio: Ima dimova koji hlape iz stvari. Oni su disanje stvari. Lebde oko njih, mrežasto ih obavijaju i njine iskonske oblike nam otkrivaju. Tada sto nije onaj svagdanji sto. Ormar nije ormar, niti je klupa – klupa. Nijedna stvar nije ono što jest. Treptava rasplinutost oko njih, to je njihova duša. (Predavanje o dimovima, IV.)
Ali bit te poezije ipak nije u svijetu koji ona doziva u sjećanje, već u majstorstvu s kojim Pjesnik plete svoje male lirske priče. Obratit ću pažnju na jednu od takvih njegovih ranih pjesama, na koju se vraćam svaki put kad me pjesnik dozove i kad se iznova zagledam u napuštenu kuću iz zbirke Pjesme siromašnog sina (1926.). U čemu je tajna ta tri jednostavna rimovana katrena?
Napuštena kuća
Još niko na prozoru svetiljku ne pali,
da je sve otišlo il drijema.
širok čeka tor mali,
ovaca nema.
Vretena sada čuj pamučni zuj.
U dvorištu to tamnom stare bake sjede.
Al ne, to u kućici bez psa čuvara
Mačak čuči i prede, prede.
Brava škrinu, sad će s krčagom u ruci
Po vodu izići djevojka ko sjena.
Ali nikog nema, to je večernji vjetar samo pomako
Vrata pritvorena.
Pjesma je organizirana kao prizor, ali nije konkretizirana. Na pitanja kad se i gdje događa to što je u pjesmi uprizoreno odgovor može biti: samo u Šopovoj pjesmi. Međutim, Šopova poetika ne ostavlja nas pred vratima pjesme. Mi ulazimo u prizor i odmah ga prepoznajemo. Kuća o kojoj se govori u isto vrijeme egzistira u pjesmi i van nje (ili bolje: prije nje): u krajolicima oko nas, kroz koje smo i sami putovali i u kojima smo se morali suočiti s prizorom kakav je ovdje evociran, prizorom pred kojim malo tko može ostati indiferentan. Gdje su ljudi koji su ovdje živjeli? Umrli? Odselili se? Izbjegli? Kuća je tu, ali nije više ničiji dom. Ostale su samo sjene nekadašnjeg života.
Ustvari, pjesma je zasnovana na jednom semantičkom luku koji spaja elemente prizora i elemente pjesničke strukture. A taj luk ostvaruje efekt prevarenog očekivanja. Što se u pjesmi događa? Zapravo ništa: sad će neko upaliti svjetiljku na prozoru, sad će nahrupiti ovce kroz otvorena vrata malog tora, sad će bake spremiti svoja tkanja, sad će pas zalajati, sad će vrata škrinuti i po vodu s krčagom u ruci izaći djevojka. Sve je u trenutku iščekivanja, i onda će, kao u onoj bajci, sve odjednom oživjeti i svako će poći za svojim poslom. Ali ništa se od toga ne događa: nitko ne pali svjetiljku na prozoru, ni ovaca nema, ni bake pred kućom ne sjede, ni psa da zalaje, ni djevojke da ode po vodu. Ni kuće nema koja je nečiji dom. Ostalo je zatravljeno dvorište, korov, vrata koja vise na šarki, otpala kibla, razbijeni prozori. Ostali su odjeci, tragovi i praznina. S ljudima koji su u njoj živjeli kuća je izgubila i dušu.
– Ono što karakterizira ne samo ovu pjesmu već i samu tvoju poetiku jeste upravo ta prividna jednostavnost pjesničke strukture, takoreći izražajna skromnost, koja se ne razbacuje figurama, ali ipak uspijeva u dnu pjesničkih slika pokrenuti neka duboka ljudska osjećanja. Ta prividna jednostavnost pjesničkog izraza – nastavio sam – proizišla je ne samo iz shvaćanja poezije (takoreći iz samog pjesničkog postupka), već i iz pjesnikove iskrene i duboke religioznosti, a onda i iz njegovog povjerenja u pjesničku strukturu, sposobnu da ponese snagu vjere. Tako se dogodilo da si u svoje pjesme bez afektacije mogao dozvati samog Isusa. (Pozvao si ga i On je došao!) To je profanom svijetu svakidašnjeg života priskrbilo prosvjetljenje: u napuštenu kuću vratila se duša. U isto vrijeme tim postupkom si onom božanskom što Sin Božji predstavlja dao ljudsko lice. Posvećujući Isusu čitav jedan mali ciklus pjesama (Isus u posjeti kod nas, Isus čita novine, Isus i ja pred gradskim pijetlom, Poziv dragom Isusu, Kuda bih vodio Isusa), ti si ugostio Sina Božjeg: s njim si podijelio kruh, ustupio mu svoju postelju, pustio ga da na miru čita novine, poveo ga u krčmu da vidi kako obični ljudi žive. Tvoj doživljaj i tvoja interpretacija Isusa navela je već prve tvoje kritičare da u tvojoj poeziji prepoznaju učenika sv. Franje. Tvoja religioznost nije zahtijevala sjaj oltara, kao što ni tvoja poezija nije zahtijevala bljesak pjesničkih figura. Duh tvoje religioznosti kao i duh tvoje poezije nije samo u dubokoj vjeri već i u skrušenosti, u asketskom prihvaćanju stvari kakve su u svijetu, u samozatajnoj spremnosti da se pomogne siromašnim, poniženim i napuštenim ljudima.
