Bog i njegova sjena
Analizirajući vjerovanje relativno najstarijih prirodnih naroda, dolazimo do zaključka da ti narodi imaju mnogo čudnih vjerovanja u duše i duhove, da štuju fetiše i upotrebljavaju talismane, da se bave magijom, vračanjem, gatanjem i raznim praznovjerjima, ali mnogi od njih, manje ili više izrazito, vjeruju u Najviše Biće, kojemu možemo dati ime bog ili ga drugačije nazvati, ali ono po njihovom uvjerenju živi na nebu, sve vidi i sve zna i nikad ne prestaje. Od njega dolazi moralni zakon, nagrada za dobro i kazna za zlo, i ta nagrada, odnosno kazna, seže i s onu stranu smrti i groba. Iako pred njim osjećaju poštovanje, ne straše se njegove prisutnosti.
Značajno je da prirodni narodi ne prikazuju svoga boga ni na kipovima ni na slikama. Danas je teško reći kako i kad su oni narodi došli do pojma Najvišega Bića, ne zna se je li to bila prvotna vjera, ali se mora priznati da u mnoštvu raznolikih vjerovanja postoji i ovakva vjera.
Isto se može reći za one religije koje priznaju samo jednoga Boga ‑ monoteizam. Priznaju da je on apsolutno, duhovno, vječno ‑ netjelesno biće koji je sve stvorio, svime vlada i upravlja, koji voli ljude, koji je milostiv i pravedan.
Međutim, tijekom vremena oslabila je ona jednostavna i čista vjera. Kao da je iz sjene vjere proizašlo praznovjerje. Kao da je od ideje Boga ostala samo njegova sjena – magija. Namjesto da se ljudi podlažu Bogu u punom predanju, oni su pokušali svojim silama postići izvanredne, nadnaravne učinke i tako se osamostaliti, osloboditi se Boga i njegovih obveza. Namjesto vjere u Boga nastupila je vjera u nešto, uvjerenje da svaka stvar ima dušu, nešto što se kod mnogih naroda naziva mana. Sva vještina preživljavanja sastojala se u vladanju manom, dušom, nečim što treba pokoriti sebi i prisiliti ga da služi čovjekovoj (samo)volji i njegovim sebičnim interesima.
Što su fetiši?
Pokazalo se da je gubitak prvotne čiste vjere u jednoga Boga donio praznovjerje. Među plemenima Melanezije i Indonezije, na zapadnoj obali Afrike, uz rijeku Amazonu u Južnoj Americi pa i kod nekadašnjih sjevernoameričkih Indijanaca uz vjeru u Boga postoji uvjerenje da neki predmeti imaju dušu, a Melanežani smatraju da čovjek može imati i – sedam duša! To mogu imati i životinje. Dahomeji smatraju da muškarac ima četiri duše, a žena samo tri. Ovo pleme smatra da se duh zmije može naći u svim duguljastim predmetima.
Duh može odsjesti u nekom predmetu i on postaje fetiš (portugalski feticio) kakve nalazimo u zapadnoj Africi. Uz taj fetiš povezani su duhovi pokojnika. Na slici smo često mogli vidjeti neki kip pun čavala ili željeznih predmeta. Kad ljudi nisu postigli očekivani učinak od svoga fetiša, onda su mu dodavali naknadnu energiju – zabijali su u njega čavle! Što je više čavala u nekom fetišu, to je veći znak da je on više puta zakazao u svojoj pomoći pa su mu ljudi morali ulijevati dodatnu snagu. Ipak nisu prestali od njega očekivati pomoć!
Amuleti i talismani
Amulet je predmet koji se nosi na tijelu da bi nositelja sačuvao od nesreće ili mu pomogao u poteškoćama. Snaga amuleta dolazi od obreda koji je nad njim obavljen, od čarobne formule ili izreke izrečene nad njim. Razlika između amuleta i talismana je uglavnom u tome što se amuleti nose na sebi a talismani ostavljaju u kući, obješeni na vratima ili ostavljeni na počasnom mjestu. Kao i fetiš, i amulet dobiva snagu tek onda kad prođe kroz čarobnjakove ruke i kad on nad njim izrekne čarobnu formulu. Činjenica da amulete i talismane nose nepismeni ljudi ne bi nas smjela previše ni čuditi. Ljudi u svojim nevoljama traže pomoć s bilo koje strane. Začuđujuća je, međutim, pojava da tih predmeta sve više ima u suvremenom kulturnom društvu, u velikim evropskim i američkim gradovima!
Kakvih sve vrećica nećemo naći obješenih o vratima i vratovima suvremenog čovjeka (posebno žene) pri kraju dvadesetog stoljeća! U njima su odrezani nokti, kandže ili koža neke životinje, neki kamen, komad drva, pečene cigle, ili sve to zajedno i još mnogo čudnih stvari.
U tu vrstu bismo mogli ubrojiti potkove pribijene na dovratke, prišivene na automobile ili (u smanjenom obliku) obješene o vratu.
Što sve ne visi o vratu suvremenog čovjeka? Žileti, ključevi, rep od neke životinjice, zodijački znakovi i mnoštvo raznih predmeta od kojih suvremeni čovjek očekuje zaštitu i sreću, pomoć i ozdravljenje! Uzalud mu je govoriti da su to mrtvi predmeti, da odsječena šapa neke životinjice nije mogla pomoći životinji pa neće ni čovjeku! Čovjek koji je izgubio vjeru u Boga, mora tražiti pomoć od privjesaka, mrtvih predmeta i nitko ga ne može uvjeriti da to nije korisno.
Bijela i crna magija
Magija je vještina kojom čovjek kuša podložiti svojoj vlasti prirodne (i natprirodne) sile, iskoristiti tajne nevidljive stvarnosti da rade po njegovoj volji i prohtjevu. Da bi se to postiglo treba obaviti određeni obred (sličan vjerskom obredu).
Magiju obično dijelimo na bijelu i crnu, na prirodnu (naravnu) i natprirodnu (nadnaravnu).
Naravna se magija zasniva na uvjerenju da je priroda puna predmeta koji imaju tajanstvenu moć pa je potrebno ovladati tim predmetima pa će se tako postići sreća i odagnati nesreća. Sva je vještina u pronalaženju tih predmeta, pronalaženju odgovarajućih zakonitosti po kojima djeluje njihova sila. Treba samo znati odgovarajuću formulu koja će pokrenuti njihovu tajanstvenu snagu.
Nadnaravna magija je u biti protureligija koja ima svoja zaklinjanja, prizivanja, svoje obrede, svoje kipove, žrtve i žrtvovatelje, čarobnjake, vještice.
Kod prirodnih naroda postoje tajna društva čiji se članovi skupljaju tajno u šumi, daleko od očiju nepozvanih u mrkloj noći oponašajući krik zvijeri. Tvrde da tom prigodom napuštaju svoja tijela: dok im tijelo nepomično ostaje u kolibi, duh im luta i traži saveznika u zloj nakani. Iz ovih sredina rađaju se sva zla i sve osvete. Prirodni narodi nikad ne izjednačuju svoju vjeru s ovim čarolijama, nego čim uhvate ovakve čarobnjake, osuđuju ih (ponekad na progon a ponekad na smrt). Takve u istočnoj Africi spaljuju na lomači i to na raskršćima izvan naselja.
Čarobnjak može saznati otkud dolazi čovjekovo zlo, recimo bolest: ili od Najvišeg Bića, ili od nižih duhova ili, napokon, od čovjeka. Ako je utvrdio da kazna dolazi od Najvišeg Bića, pogođeni se miri s neminovnim. Ali ako je bolest rezultat utjecaja zloga duha, onda postoji mogućnost da čarobnjak žrtvom i prinosom udobrovolji duha da odustane od svoje zlobe. Ako je uzrok bolesti čovjeka i njegova čarolija, onda treba pronaći krivca i prisiliti ga da opozove svoju čaroliju, a ako neće, onda ga treba kazniti.
Osoba koja je osumnjičena za nečiju smrt, može se podvrći sudu koji će dokazati njezinu nevinost: uzimajući otrov (koji joj neće škoditi ako nije kriva!), stavljajući ruku u vrelu vodu (koja je neće opeći ako je nevina) ili skačući u vodu (koja je neće progutati ako nije kriva)! Ukoliko ovaj sud bude u korist optuženoga, kažnjava se onaj tko ga je optužio.
Bitna razlika u magiji jest u tome koliko neko nastojanje ide za tim da učini ljudima dobro ili zlo. Nastojanje da se postigne dobro, naziva se bijelom, a nastojanje da se postigne zlo, naziva se crnom magijom.
Obredna ubojstva
U zemlji Basuto događaju se ubojstva iz magijskih pobuda. J. Gunther (Nepoznata Afrika, Zora Zagreb 1966. str. 394 sl.) piše:
Ljude ubijaju na najstrašniji način za najobičnije stvari. Komade njihova tijela odrežu i potom samelju u mast, za koju misle da daje čarobnu moć čovjeku koji je upotrebljava. Ako želite naći zaposlenje svome sinu, zadobiti više zemlje ili se podići na viši politički stupanj, morate pripremiti ubojstvo neke posve nevine osobe i potom se služiti njenim ostacima kao melemom vračarevih čari. Basuto-ubojstva su većinom veoma krvoločna, jer se smatra da je jedino lijek koji se na taj način dobije djelotvoran. To nisu usamljena djela bolesnog nasilja, nego društvena i politička pojava s teškim posljedicama, koje potječu iz najstarijih ukorijenjenih predrasuda naroda Bosuto, a u nju znaju biti upleteni i najugledniji ljudi. Autor zatim opisuje kako se upotrebljavaju ovi vračarski lijekovi:
Najprije se dijelovi ljudskog mesa pomiješaju s krvlju, mašću i biljem u neku vrstu kaše, koja se zove ‘diretlo’, poslije toga se ta kaša kuha do određene gustoće. Osoba koja želi da joj kaša pomogne, namaže je na različite dijelove tijela, utrlja je u svoju kožu ili je čak jede. Lijek se uvijek drži u ‘lenekeu’ – izbušenu rogu antilope, koze ili neke druge životinje. Od postanka Basuto naroda poglavice predaju ove rogove od oca na sina te su to, naravno, najdragocjeniji predmeti…
Ubijen za spremanje lijeka!
Godine 1948. došla je za vrijeme jedne svadbene svečanosti žena poglavice kotara tražeći od prisutnih da ubiju Močeselu Koto od koga želi napraviti ljekoviti rog da bi namjestila svoga sina. Ukoliko netko ne bude sudjelovao u ubojstvu, zaprijetila mu je smrću. Šesnaest osoba uhvatilo je žrtvu i noževima rezalo od živog čovjeka male komade dajući ih domaćem liječniku Mosali, drugi su skupljali krv koja je liptila iz iznakažene žrtve. Odrezali su mu kompletno lice, izvadili oči, jezik i konačno grlo. Načelnikovica je uljudno zahvalila pomagačima što su ubili čovjeka i zaprijetila da će ubiti svakoga onoga tko to prokaže britanskoj policiji.
Tragedija ovih magičnih radnja je u tome što često i najbliža rodbina sudjeluje u zločinu, što se meso za lijek mora rezati sa žive osobe, a ona nakon toga mora umrijeti ili biti ubijena. Tijelo žrtve ne smije se sakriti nego ostaviti na javnom mjestu. Tako se zna da je jednom svekar ubio svoju snahu da bi dobio meso s njezinih obrva. U jednom takvom ubojstvu izvršilac je bio doktor medicine namješten u vladinoj bolnici!
Od 1895. godine u zemlji Basuto konstatirano je stotinu medicinskih ubojstava. 16 ih je izvršeno 1951. godine.
Ni Europa nije mnogo bolja!
Čovjeku se koža ježi nad ovakvim primitivizmom i praznovjerjem, nad upotrebljavanjem ljudskog organizma za lijek. Međutim suvremeni moderni svijet upotrebljava dijelove organizma nedužne dječice koja se nisu uspjela roditi: od rastrganih organa abortirane djece spravljaju se danas najskuplje kreme za lice! To se doduše ne bi smjelo više zvati nikakvom magijom, nego kozmetičkom tehnologijom koja donosi goleme zarade. Nismo li ipak gori od bosutovskih vračara, liječnika? Oni svoje antilopske rogove spravljaju za lijek a kozmetika svoje preparate spravlja samo za – ljepotu!!
Tzv. crnu magiju ne moramo tražiti u zabitnim krajevima Afrike i Azije, možemo je naći u luksuznim stanovima velikih evropskih gradova. U njima moderni vračevi primaju debele novce da ljudima učine odgovarajuće usluge, da im smetu neprijatelja, spriječe bolest, natovare neprijatelju na vrat sva moguća zla. U ove zahvate mnogo vjeruju oni koji – kako tvrde – ništa ne vjeruju!
Snaga je – u pljuvanju!
Narod Ewe u Kongu vjeruje u glavno nebesko božanstvo Mawu iz kojega proizlazi snaga koja se očituje u mnogim stvarima, ali najviše u čarobnjaku. U čarobnjakovu srcu je sijelo njegove snage. Ovaj narod vjeruje da se čarobnjakova pljuvačka nalazi tik uz njegovo srce pa je zato snaga najsnažnije izražena u – pljuvački. Kišu smatraju božjom pljuvačkom koja daje zemlji plodnost.
Kad čovjek prinosi božanstvu žrtvu, onda na nju mora pljunuti da bi prenio na nju svoju snagu.
Kad čarobnjak želi pomoći nekomu, on svoju snagu preko pljuvačke prenosi na fetiš. Fetiš opet dobiva daljnju snagu od prinosa hrane i kokošje krvi.
Čarobnjak pljuvanjem stvara razne čarolije: neke daju ratniku hrabrost, druge opet bolesniku zdravlje, treće pak lovcu sreću u lovu. Čarobni su predmeti vrlo različiti: likovi od gline ili drveta, vrpce, metle, papci životinja, ljudski nokti, kosa itd.
Onaj tko želi kupiti čarobno sredstvo od čarobnjaka, mora najprije obećati da nikad i nikomu neće odati čarobnjakovu tajnu. Kandidat mora donijeti čarobnjaku pile, školjke, liko, biber, dlake iz kose, perje, rakiju, zelje itd. Čarobnjak upliće perje, dlake i zemlju u liko i govori:
– Ovo mora pomoći protiv bolesti stomaka; koga što boli, odmah mora proći!
Zatim čarobnjak žvače crni biber i pljuje na svoje proizvode čime na njih prelazi čarobna moć. Time čarolija nije završena. Konačno čarobnjak upljuje sažvakani biber kandidatu u usta da bi njegova snaga prešla na kandidata. Čarobnom se predmetu konačno prinosi žrtva od kokošjeg mesa, rakije i kaše, a ostatak crijeva i kostiju zajedno s perjem se spali da bi se prah od toga pomiješao s vodom i dao bolesniku da ga popije u vodi, nakon čega mora ozdraviti.
Čarobnjaci žele biti pošteni i časni ljudi. Oni pošteno vrše svoj posao i ako njihova čarolija nekomu ne pomogne, spremni su vratiti bolesniku trošak za liječenje.
Pljuvanje štiti?
To što prirodni narodi vjeruju u snagu čarobnjakova pljuvanje može se i shvatiti. Konačno, čarobnjak je spreman vratiti uloženi kapital ukoliko njegov lijek ne pomogne. On želi biti častan čovjek.
Događa se u naše doba da usred velegradskih ulica ljudi pljuju kad susretnu osobe koje donose nesreću. Među takve se računaju i osobe u redovničkoj i svećeničkoj odori! Dimnjačari su, međutim, na cijeni jer oni donose – sreću.
Može vam se dogoditi da idete putom, ili čak ulicom, s nekim čovjekom i, ako slučajno naiđe crna mačka, čovjek ni za živu glavu neće ni koraka dalje. Ili će čekati da netko drugi prođe tim putom, ili će se vratiti. Sigurno je sigurno. Kad budete pitali tu osobu čega se boji, možda ćete dobiti odgovor:
– Nisam sujevjeran, ali za svaki slučaj ne idem dalje!
Danas se možemo smijati naivnosti prirodnih naroda, ali ako bismo zavirili u radionice suvremenih čarobnica i promotrili način spremanja nabacaka i sličnih čarolija, mogli bismo naći sastavne dijelove slične onima koje spremaju afrički čarobnjaci, samo u pogoršanom izdanju!
Praznovjerje među vjernicima
Praznovjerje se javlja među nerazvijenim, ali i među najrazvijenijim ljudima; nalazimo ga kod tzv. pogana, ali i kod vjernika i to tzv. kršćanskih vjernika. S njim su se hrvali već svetopisamski autori a onda i crkveni oci i teolozi tijekom povijesti. Zanimljivo je da se o praznovjerju može čitati i u djelima starih bosanskih pisaca. Tako naprimjer fra Filip Lastrić, iz Oćevije posvećuje dvije propovijedi praznovjerju. U svojoj knjizi propovijedi Svetinjak koju je izdao u Mlecima 1766. fra Filip u jednoj propovijedi govori o temi Višćice, čarovnici i čarateljice jesu neka vrsta od idolopoklonjalacah. Fra Filip tvrdi da svi praznovjerci vjeruju doduše u Boga, ali se klanjaju stvorenju – đavlu s kojim su sklopili ugovor da bi postigli određene učinke. Đavao, možda, i učini nešto što je obećao, ali zato zavodi ljude na zlo.
U drugoj propovijedi fra Filip govori o čaranju po kojemu ljudi zapadaju u mriže đavolske u koje on fata duše malohumnje. Zatim opisuje kako neke žene okreću rešeto da bi prema smjeru u kojem se zaustavi saznale tko im je što skrivio. Opisuje također kako ciganke gataju iz dlana zaluđenom svijetu, ili kako je cilj čaranja zloba, osveta i zavist čime se želi nauditi drugomu odnosno omraziti one koji se miluju tj. vole. Čarobnice žele smanjiti mlijeko kod krava, simboličnim potezanjem grabljama čarobnjaci žele prigrabiti sebi korist i tuđu sreću. Zabadanjem igala, motanjem konca nastoji se pridobiti naklonost onih koje drugačije ne mogu pridobiti.
Pisac spominje kako bajalice baju kod dice u bešici ili nad bolesnicima, kako neki preskaču preko vatre, prosipaju brašno u vjetar ili se kupaju pod mlinom na mladu nedjelju da bi pridobili naklonost drugih ili pronašli blago. Da nevolja bude veća, čarobnjaci upotrebljavaju molitvene formule za svoje vračarske svrhe.
Podaci koje nalazimo kod ovog pisaca mogu se naći u svim onodobnim priručnicima za propovjednike i udžbenicima morala, ali ipak su karakteristični i za naše krajeve.
Mnoge od tih čarolija još uvijek se mogu susresti u suvremenom svijetu!
Bacanje graha
Vrlo je staro praznovjerje proricanja i gledanja budućnosti prema razbacanom grahu. Nekoć je to bilo vrlo popularno među našim svijetom. Postojale su žene koje su vrlo stručno bacale grah i pogađale ne samo što će koga zadesiti nego su pogađale i boju kose nečijeg dušmanina. Svijet je u nevolji posezao i za grahom da odgonetne što ga čeka, da pronađe tko mu je nanio neku nepravdu ili nesreću. Koliko je osoba na pravdi potvoreno, koliko je dobrih glasova tako povrijeđeno! Ali grah se uporno bacao dalje, kao što se uporno gledalo u plećku (lopaticu) životinje čije se meso ispeklo ili skuhalo za goste. Postojali su točno određeni predjeli lopatice koji su naznačivali kakva će biti godina što će se dogoditi domaćinu, što njegovim ukućanima. Točno se znalo jesu li mrtvačka nosila predviđena za tu godinu, hoće li biti svatova, ili kolijevki (novorođenčadi) u kući. Ono što se nije našlo na lopatici zaklane životinje, nađeno je na slezeni, jer se prema njezinoj debljini i položaju znalo kakva će biti zima i mnogo ostalih pojedinosti.
Istina na dnu kavene šalice?
Kao da je talog ispijene kave što ostaje na dnu šalice ili fildžana potisnuo grah. U mnogim se društvima kava pije ne samo za razbistrenje ili smirivanje živaca nego i iz – radoznalosti. Naime, nakon ispijanja kave mnogi gledaju kakve su se konture stvorile u talogu koji je ostao na dnu izvrnute šalice. Iz tih se figura odmah određuje tko koga voli, tko koga mrzi, kada i kamo će netko krenuti na put, ima li na vidiku nekih novaca i druge zarade, ima li bolesti, smrti i ukopa. Sve se to vidi i zna. Vide se i pronalaze neprijatelji i naznačuje se njihov izgled.
Koliko je samo mržnje i osvete nastalo iz taloga na dnu šalice?!
U jednom se društvu našli sve sami napredni ljudi koji su, kako su tvrdili davno raščistili s religijom i sujevjerjem. Nikako im nije išlo u glavu kako u dvadesetom stoljeću ljudi mogu još vjerovati popovskim pričama i kruničati. Za njih je to bila čista zatucanost.
Došlo doba kave. Domaćica donijela veliki lonac i mnoštvo šalica. Svatko je dobio svoj dio i onda su se izvrnule šalice. Čekalo se da se sudbina pokaže i jedna je prosvijetljena drugarica, inače poznati onodobni rukovodilac, mnogima gledala u dlan. Dva čovjeka zamijenila šalice i slušala što će im pogoditi. Jednomu je proročica vidjela neku malu plavušu koja za njim čezne i želi ga vidjeti, progoni ga načisto. Čovjek je kazao da to može biti, ali šalica nije bila njegova nego njegova susjeda. Tek je tada susjed izjeo vatru: napala ga žena govoreći kako ona već dugo nagađa što ima između njega i male plavuše i sad joj je sve jasno zašto on kasni kući s posla!!
Osobe koje nikako ne mogu vjerovati u ono što ostali vjeruju, kojima je smiješna molitva, i te kako vjeruju što kaže kaveni talog. Netko zbog toga fasuje kritiku od rođene žene koja je inače raščistila sa sujevjerjem, a netko bude proglašen krivcem ni kriv ni dužan!
Kako se salijeva strava?
Malo je ljudi koji se nečega ne boje. Netko se boji medvjeda a netko – miša. Svatko misli da ima svoje razloge za strah. Postoje, međutim, strahovi kojima ljudi ne znaju uzroka. Prepadnu se nečega a ni sami ne znaju čega. Psihoanalitičari bi to možda mogli odgonetnuti, ali postoje neke osobe koje to mnogo uspješnije odgonetaju bez ijedne godine kompliciranog studija kliničke psihologije, čak ne moraju biti pismene, bitno je samo da znaju salijevati stravu. Kako se to radi?
Prepadnutu osobu dovode takvom stručnjaku za otkrivanje uzroka straha i on zagrije olovo ili vosak na vatri da se rastopi. Ono što se rastopilo naglo ulije u posudu s vodom. Iz lika koji se stvori prilikom stvrdnjavanja voska u vodi, odgoneta se od čega se netko prepao. Ako lik koji se stvorio u vodi i ne liči na nešto poznato, stručni gatar će već prepoznati što je, a ako to ne uspije, može – izmisliti. Važno je da pritom naplati svoj trud, a prepadnuta osoba mora popiti vodu u koju se salijevala strava i sve će biti u redu.
Ako se bojite granata, neka vam netko ulije stravu i popijte onu vodu (ako ste je ranije donijeli)!
Star je ovo način traženja uzroka straha, ali mu mnogi ljudi to i danas vjeruju.
Tko se ne boji nabacaka?
U našim krajevima (u gradovima više nego u selima) ljudi se boje da im netko nešto ne nabaci. Jer, ako čovjek stane na nabacak, ili ako ga uzme u ruku, može mu se svašta dogoditi. Može nagraisati – stradati grdno.
Da bi nekomu nanijeli štetu, ljudi prave nabacak: u komad platna zamotaju kosti, nokte, ono što čovjek izlučuje, i još koješta pa sve to zamotaju vlasima iz glave, poliju odgovarajućom tekućinom, izgovore određenu formulu i čekaju da na to nagazi osoba kojoj je to namijenjeno.
U suvremenim našim gradovima možete susresti vrlo mnogo ljudi koji tvrde da ni u što ne vjeruju: ni u Boga ni u dušu, ni u đavla ni u pakao, ali ako na svome pragu vide nabacak, ne bi ih ni topovi natjerali da uđu u kuću dok im neka specijalizirana osoba to ne ukloni s vrata.
Kad netko pretrpi neku štetu, kad se razboli, onda treba tražiti uzrok, misleći prvenstveno na nabacak. Onaj tko tvrdi da ni u što ne vjeruje, najradije će nakon nesreće posumnjati da je po srijedi nabacak. U to on čvrsto vjeruje!
Zazivanje duhova
Počinje već u osnovnoj školi. Djeca se igraju zazivanjem duhova. To im bude zanimljivo pa nastave dalje i idu dublje. Znatiželjna su i pitaju sve što im padne ne pamet. Dolazi konačno do toga da duh koji je zazvan neće da ode. Tada nastaju poteškoće i mnogi završe u ludnici.
Ispočetka djeca zazivaju duhove da bi saznala kako će sutra proći u školi, hoće li izraditi zadaću iz matematike, a onda pitanja postaju sve kompliciranija, odgovori pogotovo. Neki se duhovi identificiraju kao pokojni predsjednik Tito ili njegov prijatelj pokojni Džemal Bijedić, a javljaju se i veliki književnici i glumci.
Nije rijedak ni ugovor s duhom koji se naknadno identificira kao đavao te zahtijeva razne usluge čak i seksualne naravi koje pogođene osobe više nisu u stanju odbiti. Dolazi do loma živaca pa ni psihijatar ni svećenik ne mogu pomoći. Obitelj tako mora muku mučiti s neposlušnim ukućanima koji mogu vjerovati duhovima ali ne mogu vjerovati Bogu. Bogu se moraju pokoravati a od duhova očekuju pokornost i poslušnost. Događa se, međutim, obratno: duh traži svoje žrtve!
Ona stara priča o Aladinu i njegovom duhu u boci ponavlja se i u naše vrijeme. Kad duh jednom izađe iz boce, ne da se više vratiti i nastaju poteškoće.
Ima li koristi od zapisa?
Zapisi su poznati već stoljećima i tisućljećima. Na komadu papira (ili glinenoj pločici!) ispisivala se naredba ili molitva za ozdravljenje ili pomoć. Stari su Babilonci tako na glinenoj pločici ostavili zapis za liječenje bolesti zuba. U zapisu se naređuje crvu koji je ušao u zub da izađe i da zubobolja prestane.
Neki su kršćanski svećenici običavali davati zapise: ispisivali su neke izreke iz Biblije, neke molitve i onda to davali određenim osobama da nose uza se. Zapis se redovito stavljao u neku posudu, neki privjesak i nosio o vatu. Postojali su čak i tiskani zapisi, molitve Bogu i svecima za osobu koja to bude nosila. U biti to i ne mora biti loše, ali pokazuje sklonost prema magiji: namjesto da čovjek sam izgovara molitvu, da se u njoj preporuči Bogu, on sve povjerenje stavlja u komad papira koji mu visi o vratu a da i ne zna što na njemu piše!
* * *
Prije nekoliko godina jedna žena otišla tako do jednog vjerskog službenika i tražila pomoć za svoju glavobolju. Sjeo čovjek i napisao nešto arapskim slovima te predao ženi rekavši joj kako će to nositi i kako ne smije stavljati zapisa na nečasno mjesto.
– Hoće li, bolan, od ovoga biti kakve koristi.
– Meni, svega mi, hoće, rekao čovjek koji je primio lijepu nagradu!
Da narastu brci!
Kad sam bio dijete, u mom selu je kružila priča o nekom ćosi – čovjeku bez brade i brkova i cigankama.
Došle ciganke u selo i za male pare ili za hranu gledale sreću djevojkama i mladićima, a ni stari nisu stajali postrani. Ušle su tako u ćosinu kuću, bacile pogled na tavan povrh ognjišta gdje se sušilo meso. Ponudile ćosi svoju uslugu:
– Gazda, što ćeš nam dati da ti narastu brci?
Potegao čovjek za novčanik i dao im petobanku, što je u ono doba bio lijep novac. Drugu im je obećao dati za dva mjeseca kad narastu brci.
Posadile ciganke domaćina na stolac, stavile mu sač na glavu, udarale šipkom po saču i pjevale:
– Udri šipkom po sačini, rasti brci junačini!
Taj obred trajao je dosta dugo. Domaćin bio strpljiv. Kako i ne bi kad očekuje brke?!
Kad su ciganke završile svoje udaranje, rekle su strogo domaćinu:
– Gazda, ne skidaj sača dok pod prstima ne osjetiš da brci polako rastu!
Čekao čovjek i čekao dok nije netko ušao u kuću i počeo se smijati. Skinuo ćoso konačno sač i nije se smijao: ciganke su, naime, pokupile meso s tavana a ni novčanika nije više bilo!
