Jesu li parametri poput socijalne zaštite, zdravstvenog osiguranja, korupcije i sličnih stvari dovoljno kvalitetni pokazatelji za srećomjer, teško je reći, no važno je da je problem rješiv, i to vrlo lako: pošto je Švicarska prva na ljestvici, a političari nas već duže od dva desetljeća svako malo uvjeravaju da BiH uz malo sreće može postati Švicarska, eto ga, samo im povjerovati, dati se na posao i sa 96. se baciti na djelidbu prvog i drugog mjesta.
A ako smo već nesretni, kako tvrdi spomenuto istraživanje, barem nam nije dosadno kao Švicarcima, Islanđanima, Norvežanima i drugim sretnicima. Glavni zabavljači su i dalje političari, a slijede ih teroristi, potencijalni i dokazani, kao i oni koji bi se trebali brinuti da i potencijalnih i dokazanih ima što manje. Doduše, ponekad se ne zna tko je političar, tko terorist, a tko zakonoša i istražitelj, bit će da se uloge povremeno slučajno izmiješaju. Običnom narodu ostaje da se besplatno smije. Dakako, od muke.
Pola milijuna traži posao
Najsmješnija scena snimljena je pred zgradom Predsjedništva u Sarajevu: dok je počasni vod čekao da se na crvenom tepihu ukaže Rosen Plevneliev, predsjednik Republike Bugarske, prve države koja je priznala BiH, tepihom su mirno i dostojanstveno prošetala dva psa. Djelovalo je da će u neko doba podići desnu šapu na pozdrav, ali su samo prodefilirali i nestali, bez želje za nekim posebnim počastima.
Na drugom mjestu svakako je prepucavanje DF-a s jedne i SDA i HDZ-a s druge strane oko upravljanja javnim poduzećima. Svi se, naime, kunu u poštenje i kako žele samo najbolje za državu i narod. Da su u pitanju neke nove stranke, netko bi ih još i shvatio ozbiljno, ali se SDA i HDZ u poštenju dokazuju već desetljećima, a Demokratska fronta samo jedan mandat, koji je, doduše, po općeprihvaćenom mišljenju, bio najkatastrofalniji još od ratnih godina.
Manje vesela vijest, barem za one koji nisu uspjeli kupiti nikakvo radno mjesto, jest ona koja kaže da u BiH, državi s malo više od tri milijuna stanovnika, njih više od pola milijuna traži posao. Više od 40.000 završili su fakultet, tako da ona narodna koja kaže kako đubre i škola nikad ne mogu izdati pomalo počinje nalikovati sloganu neke od naših političkih stranaka. A maturanti na sve strane, mladi, sretni i naivni, kruže gradskim ulicama s onim smiješnim kapama, vjerujući da su napravili veliki korak u životu. Sigurno jesu, ali kamo – to će (se) tek vidjeti.
Nimalo veselo bilo je trovanje nekoliko stotina djece koja pohađaju sarajevske vrtiće. U trenutku nastajanja ovog teksta, pedesetak ih je zadržano na bolničkom liječenju. Najavljuju se tužbe protiv odgovornih, a kad se zna da salmonela nije prvi put u posjetu ovdašnjim vrtićima, problem se čini još većim.
Turci zaustavili Dodika
Ubojstvo navijača sarajevskog “Želje”, Mirze Raščića, koje se dogodilo u prostorijama spomenutog kluba, još jednom je pokazalo mnogima poznatu činjenicu koja se od onih od kojih ne bi trebala uglavnom ignorira, a to je da navijačke horde najmanje od svega zanima sport. Nije to naša specijalnost, ima toga po cijelom civiliziranom svijetu, ali je nama najvažnije naše dvorište. Zanimljivo je to što mediji prenose Raščićeve reakcije na sličan događaj iz studenog prošle godine, kada su u Istanbulu navijači “Galatasaraya” ubili navijača KK “Crvena zvezda”, Marka Ivkovića. Nije ova novina baš za citiranje Raščićevih reakcija, dovoljno je reći da nisu bile nimalo lijepe i nimalo ljudske, nego nacionalističke, rasističke i šovinističke. I da je na facebooku za njih dobio 68 lajkova.
Bilal Bosnić i Kenan Kršo imena su koja također ne tjeraju na smijeh. Prvom se sudi za javno poticanje na terorističke aktivnosti u vezi s vrbovanjem radi terorističkih aktivnosti i organiziranjem terorističke skupine i cijelo vrijeme tvrdi da nije kriv, a drugi se “specijalizirao” za incidente po džamijama, ako incident nije blag izraz. Prvi je u pritvoru, drugi je uhićen i saslušan, da bi odmah po puštanju, pokidao i razbacao tespihe ispred Gazi Husref-begove džamije.
Svoje mjesto u medijima čvrsto drži i Milorad Dodik. Pojavljivanjem u Srebrenici i odavanjem počasti žrtvama genocida mnoge je ostavio bez riječi, a nerealiziranim odlaskom na obilježavanje stote godišnjice genocida Turaka nad Armencima izazvao diplomatsku zbrku, jer na kraju nije bilo jasno jesu li Turci stvarno zabranili prelet zrakoplova RS iznad svog teritorija ili su kasno dali dozvolu ili se, pak, u sve umiješala nevidljiva diplomacija, ona koja šuti i radi. Uglavnom, genocid nad Armencima je obilježen… Pardon, je li genocid, ne znamo dok se i naš parlament ne odredi po tom pitanju, a to će biti, zna se, kad na vrbi…
Šaljivčina Inzko
Najveći šaljivčina u našoj zemlji bez imalo dvojbe ipak je visoki predstavnik Valentin Inzko i on tu titulu ne drži samo kad se ne javlja. Ako nas i ne nasmijava najžešće, primat mu nitko ne može uzeti već zbog kontinuiteta nasmijavanja. Ovaj put je povod Deklaracija Narodne skupštine Republike Srpske i Inzkov energični istup s poantom da se odluke Ustavnog suda moraju poštovati i prijetnje sankcijama. Ukazivati na takvo što, da se odluke spomenutog tijela moraju poštovati, ravno je “otkriću” da će, nakon što prođe dan, pasti mrak. Naime, što je poduzeto oko toga da u djelo bude pretvoreno još 89 odluka Ustavnog suda, donesenih od 2004. do danas, koje nikad nisu provedene, Inzko nije rekao. Odnosno, zna se što je poduzeto, ali nema nikog tko je kažnjen i u jednom slučaju. Ujeo vuk magarca.
Smijeh je zdrav, smijmo se! I baš nas briga što smo najnesretniji, što nemamo posla, što vladaju bezakonje i korupcija, što se potencijalni i dokazani teroristi slobodno šetaju ulicama (kriminalci su male mace i nikom više nisu zanimljivi). Malo strpljenja, dok ne postanemo druga Švicarska i sve će nam tada biti potaman. Makar nas Švicarci opet šili pa umjesto da dijelimo prvo mjesto bili – tek drugi!
