Početna stranica » Avinjonsko sužanjstvo i koncilijarizam

Avinjonsko sužanjstvo i koncilijarizam

375 pregleda

Razdoblje avinjonskoga papinstva naziva se i „babilonsko progonstvo” u usporedbi s biblijskim progonstvom Izraelaca

Dok je 13. stoljeće, u likovima Inocenta III. i Bonifacija VIII., svjedočilo o vrhuncu i opadanju svjetovne moći papa, 14. stoljeće pokazuje samo jednostrani razvoj u pravcu daljnjega opadanja svjetovne moći papa. To se opadanje svjetovne moći konačno odrazilo i na, dotad neprikosnoveni, položaj papa i samoga grada Rima unutar Katoličke Crkve.

Avinjonsko sužanjstvo

Avignon je poznat kao staro sjedište poglavara Katoličke Crkve. 1309. godine papa Klement V. odabrao je Avignon kao svoju rezidenciju. U to vrijeme gradom i okolicom je vladala grofovija Venaissin koja je bila pod kraljevima Sicilije iz plemićke dinastije Anžuvinci (Anjou). Avignon je pripadao Vatikanu sve do 1791. godine kada je vraćen u sastav Francuske.

Ukupno su devet papā vladali iz Avignona, od toga dvojica antipapā. Grad je, umjesto Rima, bio papinsko središte do 13. siječnja 1377.

Pape koji su vladali iz Avignona:
1309. – 1316. Klement V.
1316. – 1334. Ivan XXII.
1334. – 1342. Benedikt XII.
1342. – 1352. Klement VI.
1352. – 1362. Inocent VI.
1362. – 1370. blaženi Urban V.
1370. – 1378. Grgur XI.
1378. – 1394. protupapa Klement VII.
1394. – 1423. protupapa Benedikt XIII.  

S vremenom je sve više rastao francuski utjecaj na papinstvo. Pod pritiskom francuske krune sve je više Francuza primano u kardinalski zbor; zato su i dvojica narednih papa Francuzi. Već Klement V. (1305. – 1314.) nije više smatrao da mora otići u Rim. Dao se ustoličiti u Lyonu, i ostade u Francuskoj. Nakon kolebanja izabrao je 1309. za svoje sjedište Avignon. U Avignonu su ostali i njegovi nasljednici.

Napuštanje grada Rima i preseljenje papinskoga sjedišta u Avignon glavni su pokazatelji općega pomicanja težišta. Stoljetna tradicija Vječnoga Grada nije samo u svijest naroda usjekla ideju Petrova nasljedstva na rimskoj stolici i crkvenoga primata već i predodžbu zapadnoga univerzalizma koje se temelji na Rimskom Imperiju. A Avignon je ležao usred područja kojim vlada francuski kralj; iako ga je 1348. skupa s okolnim zemljištem Klement VI. kupio i tako učinio samostalnim teritorijem koji pripada papi, ipak je bio svuda naokolo opkoljen područjem francuskoga kraljevstva i tako posvema odvojen od ostaloga svijeta. Ono što su pape u 12. i 13. stoljeću u ogorčenim borbama protiv štaufovske politike na Siciliji onako uspješno branili: slobodu od opkoljavanja i političke nadmoći cara, toga su se sad francuski pape drage volje odrekli u korist francuske krune. Time su se odrekli slobode odlučivanja, a u očima naroda – svojega nepristranog općecrkvenog autoriteta. I odviše su često postajali bezvoljno oruđe u rukama sve jačih vlastohlepnih vladara; postali su igračka u međunarodnoj politici. Slomila se misao općecrkvenoga jedinstva. Na kraju „avinjonskoga sužanjstva” (1309. – 1378.) nastaje veliki raskol, koji je uvod u razdoblje vrlo teških kriza za papinstvo i za Crkvu.

Koliki je utjecaj francuske politike bio na papinstvo pokazuje se i u činjenici kako je papa Klement V. popustio pred kraljevom osvetoljubivom težnjom i pokrenuo sudski postupak protiv pokojnoga pape Bonifacija VIII. Još je veća sramota bila što je na zahtjev Filipa Lijepog pomogao da se unište templari. Templari su se poslije križarskih ratova bili nastanili u Francuskoj. Njihova bogata imanja i povlastice, koji su nekoć služili za pokretanje križarskih vojni a sada se nisu mogli upotrijebiti u tu svrhu, bili su kralju trn u oku. Od 1307. počeo je protiv templara kovati spletke i osvete, optužio ih je za krivovjerje i blud, i na kraju 13. listopada 1307. dao je zatvoriti u Francuskoj 2000 templara; njihova je dobra zaplijenio. Užasnim mukama natjerali su ih da daju priznanje, krivo su ih optuživali samo da bi tim vitezovima-redovnicima mogli suditi. Slabašni Klement V. morao je, iako nevoljko, popustiti pod kraljevim pritiscima. Ispočetka se još nekako kolebao, ali onda je sasvim stao na kraljevu stranu, i sam ih je osumnjičio zbog krivovjerja, a 22. ožujka 1312. protiv volje većine na saboru u Vienni ukinuo je templarski red. Onda je mirno gledao kako Filip i knezovi otimaju imanja reda; ništa nije pomoglo što su ta imanja bila zakonito vlasništvo ivanovaca. Papa je trpio da Filip i nadalje bjesni protiv vitezova-redovnika; dopustio je i to da velikoga meštra reda Jakova iz Molavja pošalje na lomaču kao krivovjerca (u Parizu 1314.), iako se Jakov kleo i preklinjao da je nevin; a dopustio je da bude spaljeno i još mnogo drugih templara. Nedavno je pronađen jedan dokument koji pokazuje da je papa htio zaštititi templare od kralja, no na kraju je ipak morao popustiti.

Razdoblje avinjonskoga papinstva naziva se i „babilonsko progonstvo” u usporedbi s biblijskim progonstvom Izraelaca. Kada je Grgur XI. vratio papinsko sjedište natrag u Rim, u Avignonu je postavljen legat.

Koncilijarizam

Koncilijarizam je nauk u povijesti Katoličke Crkve prema kojemu opći koncil ima veći autoritet od pape tj. u kojem je koncil iznad pape. Koncilijarizam pojavio se kao odgovor na avinjonsko sužanjstvo (1309. – 1377.) tijekom kojega su pape boravile izvan Rima, u Avignonu i sve više bili igračka u rukama francuskih kraljeva. Koncilijarističke ideje imale su svoju konkretizaciju na koncilu u Pisi (1409.), a posebno na koncilu u Konstanzu (1414. – 1418.) koji je sazvao car Sigismund.

Pošto su trideset godina uzalud pokušavali da se jedinstvo Crkve postigne na osnovi dobrovoljnoga odreknuća ili kompromisa između jednoga i drugoga pape, prevladalo je na kraju mišljenje da samo opći sabor može riješiti sporna pitanja. Crkvena pravna nauka već je odavna označila kojim se putem u takvom slučaju ima poći. S jedne strane, već od ranoga srednjeg vijeka sve je više dolazilo do izražaja načelo da papi nitko ne može suditi („prima Sedes a nemine iudicetur”) i da je papa odgovoran samo Bogu; to je načelo u prvom redu bilo upereno protiv svrgavanja papa što su ih vršili carevi (Sutri, 1046.), ali i protiv samovolje rimskih velikaških obitelji za vrijeme saeculi obscuri. U tijeku uspona kojim je krenuo primat pod Grgurom VII. (Dictatus papae, 1075.) i Inocenta III. sve do Bonifacija VIII., položaj je pape postajao sve nepovredljiviji. S druge strane, ljudima je bilo jasno da i papa kao privatna osoba može upasti u krivovjerje, duševnu bolest itd., pa su zbog toga pravnoj zasadi dodali klauzulu o krivovjerju: ako neki papa upadne u krivovjerje, mora postojati gremij koji će utvrditi takvo stanje i iz njega izvesti zaključak jer krivovjerac nikako ne može biti pravi papa. Ako se dakle za nekoga papu utvrdi da je krivovjerac, onda on naprosto više nije papa i mora se ukloniti s papinskoga prijestolja. A utvrditi to može samo opći sabor. Kardinali a i car kao zaštitnik Rimske Crkve dužni su u tom slučaju takav sabor sazvati i voditi.

Sabor u Konstanzu trebao je riješiti veliku krizu u kojoj se već godinama nalazila Katolička Crkva. Nakon mnoštva rasprava i problema koji su pratili koncil, godine 1417. održane su konklave na kojima je izabran kardinal Odo Colonna za novoga papu i on uzima ime Martin V. (1417. – 1431.). U njemu je Crkva dobila općepriznatoga i dostojnog papu koji od toga trenutka uzima vodstvo sabora u svoje ruke čime je stvarno prevladana teška kriza papinstva koja se lako mogla izroditi u ustavnu krizu.


Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!