Nakon oltara koji je kamen temeljac ovog prostora, ambon je drugo najvažnije mjesto u crkvi. To je mjesto a ne obična govornica, mjesto sakramentalne vrijednosti, istodobno funkcionalno i simbolično. Povijest liturgije predstavlja ambon kao mjesto Riječi Božje, a ne kao bilo koju govornicu. Međutim, ovo mjesto je još uvijek u potrazi za svojim preciznim identitetom, a time i svojom pravom kolokacijom.
Etimologija
Iza same riječi ambon krije se prijevod značenja koji nam otkriva istinu o njegovu značaju i simbolici koja daje odgovore na sva pitanja. Pa tako etimološki, riječ ambon može potjecati od grčke riječi koja znači penjati se i označavala bi povišeno mjesto kojem se pristupa stepenicama. Ovo je najčešće i najsigurnije tumačenje. Riječ ambon može nastati i od „Latinambio” (glagol okružiti), jer okružuje one koji ulaze u sveti prostor, jer je to forum koji čitatelja okružuje sa svake strane. Treće tumačenje kaže da riječ ambon može također proizaći iz grčkog „ambona” što u prijevodu predstavlja okrugli i istaknuti oblik koji je takvim izgledom usmjeren na sve koji ga okružuju.
U povijesti
Povijest kršćanstva nam govori da je ambon na početku bio jednostavno i povišeno mjesto, usred okupljenog mnoštva, kako bi se olakšalo naviještanje i slušanje Božje riječi.
Dvije tradicionalne identifikacije ambona su: „visoka planina” što ima alegorični i moralni smisao i „kamen groba”, kristološko-žrtveni smisao.
U počecima je pristup ambonu bio rezerviran samo za službenike riječi i izgrađeni su na takav način da označavaju bogatstvo i ljepotu onoga što se najavljuje. Stoga kroz povijest vidimo primjere kružnog ili poligonalnog ambona s dvije stepenice. U raznolikosti oblika i ukrasa prevladava uskrsni ključ i njegova simbolika, pa tako imamo česte primjere orla koji predstavlja svetog Ivana, prvu osobu koja je primijetila veliko čudo i otajstvo Uskrsnuća.
Tijekom godina, uglavnom počevši od 13. i 14. stoljeća, ambon, kao mjesto radosne najave beskrajne ljubavi koja spašava, postaje propovjedaonica koja podcrtava negativne posljedice čovjekova grijeha i njegove odgovornosti, uzrok Isusove smrti na križu. Riječ se više ne uzdiže, a ambon se nažalost svodi na jednostavan instrument za vjernike u moralne svrhe.
Od dvadesetog stoljeća do danas
U dvadesetom stoljeću nove su tehnologije, poput mikrofona, motivirale to što se ambon skoro pojavio jer je bio sveden na jednostavan čitač za podupiranje knjiga, a ne bilo koju govornicu ili ormarić.
Kroz sve preobrazbe ambona u povijesti konačno dolazimo do ambona našeg vremena. Liturgijska revolucija nakon Drugog Vatikanskog koncila izvještava da važnost Božje riječi zahtijeva da u crkvi postoji odgovarajuće mjesto za njezino naviještanje. Napokon, ambon je spomenik u spomen na Kristovu pobjedu nad smrću, znak prazne grobnice i svjedok njegovog uskrsnuća. To je mjesto Riječi Božje i znak njegove prisutnosti.
Funkcija ambona?
Kršćani se moraju hraniti Božjom riječi s dva stola: Biblije i Euharistije. Otuda potiče važnost proučavanja značenja i funkcije ambona u odnosu na liturgiju. Stoga si postavljamo ova pitanja: Koja bi funkcija ambona trebala biti? Kamo ga postavljamo i kako ga koristimo? A odgovori su, očito, u teologiji. Teologija nam govori da je ambon zapravo jedinstveni spomenik, orijentiran i visok, podsjećajući na najavu kojom se obilježava uskrsnuće izvan liturgijskog slavlja. To je trajna prisutnost, koja može natjerati Riječ da odjekne čak i ako nema nikoga tko bi je objavio. Doista, od samih početaka kršćani i njihova liturgija imaju radikalnu vezu s Božjom riječju. Euharistiju su uvijek konstituirala dva temeljna elementa: čitanje Svetog pisma i zahvalnost na darovima. A nikad nije bilo stola kruha i vina bez stola Riječi.
Je li ponovno otkrivanje vrijednosti Božje riječi, koju je donijela liturgijska reforma, pronašlo pozitivan odgovor u našim slavljima?
Na ovakvo pitanje kao vjernici možemo podsjetiti sami sebe da je slušanje uvijek prvi korak do dijaloga. Tekst, koji citira apostola Ivana, govori kako slušamo, vidimo, dodirujemo i razmišljamo o Riječi života, Isusu Kristu. Stoga Crkva postoji u ovoj trostrukoj gesti: vjerski slušati, naviještati ono što se čuje i živjeti u zajedništvu.
