Početna stranica » Župa sv. Josipa na Marijin Dvoru, Sarajevo: Na temeljima drevnosti

Župa sv. Josipa na Marijin Dvoru, Sarajevo: Na temeljima drevnosti

11 min

Župa i crkva, osnovana i podignuta na temeljima drevnosti, predanosti Božjoj promisli i zagovoru svoga nebeskog zaštitnika svetoga Josipa, na ponos su ove zemlje, grada, a poglavito katolika vjernika i njezinih župljana. Tijekom 80 godina postojanja župna je zajednica zajedno sa svojim svjetionikom – župnom crkvom prošla mnoge nevolje, ali i opstala! I danas živi!

Današnji Marijin dvor ili kako se, zbog svoje arhitektonske vertikale suvremenih objekata i nebodera, može danas nazvati i sarajevskim skylineom, nezamisliv je bez katoličke crkve sv. Josipa. Iako je odavno opkoljena građevinama koje ju svojim modernim, staklenim i oštrim kutovima nadvijaju, njezina monolitnost i velebnost ne jenjavaju ni skoro stoljeće poslije njezina uzdizanja na nekadašnjoj periferiji grada. I doista ostaje vječita dilema, jesu li njezini osnivači i graditelji bili toliko pronicljivi i tako dugoročni vizionari da su mogli gledati mnogo dalje od tadašnjih obzora. Kažu da je njezin graditelj, nadbiskup Ivan Šarić rekao da upravo tu, na kapijama tadašnjega Sarajeva, želi podići veličanstvenu crkvu koja će u budućnosti biti u srcu toga grada. Taman da se ovaj proročki plan izjalovio i da marijindvorska crkva nije danas u središtu glavnoga bosanskohercegovačkoga grada, niz je drugih činjenica koje daju na značaju samom izboru mjesta za podizanje crkve.

Crtice iz povijesti

Nekada šikara, ispresijecana žbunjem i pokojom omanjom njivom, obilovala je vrbicom pa otuda i prvotni naziv za ovaj kraj, Vrbnik ili Vrbanja. Naspram ove pučke toponomastike, arheolozi za ovaj naziv više vežu nalazišta iz antičkoga vremena, poglavito rimske epohe, gdje se ono latinsko U u urbi kao naselju preformuliralo u latinsko V, Urbi-Vrbi, Vrbnik. Toponim Vrbnika ili Vrbanje odavno je još zamijenjen imenom supruge sarajevskoga poduzetnika, vlasnika ciglane Antuna Bauera koji je svojoj Mariji na tom lokalitetu koncem 19. stoljeća podigao još i danas prelijepi dvor. Tako je Marijin dvor, ili kod Sarajlija jednostavno Marindvor, potisnuo naziv Vrbanja. Stari naziv se spasio od zaborava tek u imenu ulice koja vodi prema Miljacki, dalje za Kovačiće. Istini za volju, spomenutom antičkom toponimu idu u prilog bogati arheološki nalazi predstavljeni prije svega u antičkim grobovima, locirani na potezu od Hiseta prema Miljacki, posebice na prostoru današnjega tržnog centra SCC, nekadašnje tvornice duhana.

Isti je slučaj s takozvanom Vasiljevom baščom, prostorom današnje Skupštine Bosne i Hercegovine, gdje su također otkriveni antički grobovi, kao i tri objekta rimske provenijencije, s lijepim mozaikom u jednom od njih. U 19. stoljeću tu se nalazi već staro groblje, zajedničko katoličko i pravoslavno, a tu su se, kako navodi župna kronika, pokapali i časni oci franjevci. Isti izvor navodi da je crkva podignuta upravo na mjestu gdje je 1805. godine bio pokopan neki fra Mato. Iako je navedeni prostor sve do konca 19. stoljeća doista bio periferija grada, koji je započinjao od Magribija džamije i nastavljao prema Alipašinoj džamiji, nadbiskup Šarić je upravo tu, na drevnim, antičkim i kasnijim kršćanskim temeljima, želio podići novu crkvu. Preko puta crkvenoga mjesta (današnji SCC) trebao je biti podignut dominikanski samostan, a sakralni krug bio bi zaokružen svetištem sv. Nikole Tavelića i franjevačkom bogoslovijom na Kovačićima, preko Miljacke. Svi navedeni podaci, kako oni povijesni tako i oni duhovni, naprosto fasciniraju o kakvom je mjestu riječ, te upotpunjuju razloge izbora upravo takvoga mjesta za podizanje crkve.

Crkva je još prije podizanja zamišljena da bude posvećena sv. Josipu, po želji nadbiskupa Šarića koji je uz raniju posvetu nadbiskupije Presvetom Srcu Isusovu i Blaženoj Djevici Mariji godine 1932. Vrhbosansku nadbiskupiju posvetio i svetom Josipu. Stoga, crkva je trebala biti veličanstvena i monolitna. Toga se zahtjevnoga posla prihvatio češki arhitekt Karl Paržik, odavno već dušom i srcem Sarajlija, koji je svojim građevinama poput Marijin dvora, sinagoge, zgrade današnjega FIN-a i drugima zadužio Sarajevo zauvijek. Odbor za gradnju crkve ustanovljen je još 1933. godine, a s gradnjom se započelo 1936. godine i završilo do 1939. godine. Iako je župa uspostavljena još 1939. godine, odvajanjem od katedralne župe, posveta crkve uslijedila je 1940. godine. Za izgradnju crkve utrošena su sredstva u visini od 4,5 milijuna zlatnih dinara i bilo bi zanimljivo taj iznos uz pomoć ekonomskih stručnjaka konvertirati u današnju vrijednost. Prema Paržikovu projektu i građevinskoj izvedbi sarajevskoga poduzetnika Vinka Doutlika, crkva je podignuta u strogom romaničkom stilu: monolitnost zidova pojačana je hercegovačkim bijelim kamenom, čija patiniranost od sarajevskih meteorologija nije gubila na ljepoti.

Zanimljivo je navesti da je hercegovački kamen istovremeno dopremljen i za marijndvorsku sestrinsku crkvu na Pofalićima, pravoslavnu crkvu Preobraženja Gospodnjega koja je u svom mediteranskom stilu prvotno trebala biti podignuta u Splitu, ali se na sreću Sarajeva uzdigla na Pofalićima. Naglašena vertikala romaničke ozbiljnosti marijindvorske crkve postigla se skladnim zvonikom visokim skoro 32 metra i 23 metra visokom veličanstvenom kupolom na sjecištu krstastoga tlocrta građevine. Iako nikada nisu pronađeni nacrti koji bi potvrdili priču da je crkva trebala imati dva tornja, istočna strana narteksa podsjeća na taj plan. Bez obzira na ovu uvriježenu priču o dva zvonika marijndvorske crkve, njezina velebnost ne gubi na snazi. Crkva je trobrodna građevina s velikim prezbiterijem, dvije sakristije i dva oratorija, prostranim korom, dvosobnom krstionicom i velikom kriptom u kojoj od 1997. počivaju zemni ostaci nadbiskupa Šarića. Glavni oltar sa svetohraništem dar je pape Pija XII. iz 1939. godine. Isti papa je crkvi darovao i vrijednu kompoziciju od 14 postaja Križnoga puta, izrađenih od terakote u Rimu. Marijndvorska crkva je crkva vitraja. Sva vidljiva duhovnost crkvenoga interijera počiva na prikazima svetaca na vitrajima iz radionice zagrebačkoga umjetnika Ivana Marinkovića te oslikanoj kupoli majstora Josipa Podolskog u kojoj su prikazani Isus postavlja svetoga Petra za poglavara Crkve, Krist Dobri pastir, Raspeće i Uskrsnuće Kristovo. Svi kipovi i slike naknadno su inkorporirani u crkveni interijer. Bogato misno ruho, stranoga ručnog rada i pozlaćeno liturgijsko posuđe, od kojih treba izdvojiti kalež – dar nadbiskupu Šariću, očuvani su i danas u punom sjaju. Tadašnja ideja o ustanovljenju dijacezanske riznice, zbog svoga bogatog povijesnog i materijalnog inventara, i danas, 80 godina poslije je svježa i moguća.

Breme povijesnih događaja

Crkva na Marijin dvoru je po zamisli nadbiskupa Šarića trebala biti metropolitanska crkva s novom kurijom i novim kaptolom. U tu je svrhu i izgrađena zgrada s istočne strane crkve, a koja je nakon Drugoga svjetskog rata odlukom komunističkih vlasti oduzeta Crkvi. Cjelokupni povijesni put one žive Crkve na Marijin dvoru obilježen je bremenom povijesnih događaja koje su župljani od samoga osnutka pa do danas dobro osjetili. Osnovana je u vihoru Drugoga svjetskog rata koji je već bjesnio Europom i svijetom i bjesomučno lupao na vrata i ovih prostora. Duhovno se skrbila za katolike ne samo Hrvate nego i potomke brojnih doseljenika iz austrougarskoga razdoblja: Čehe, Slovake, Poljake, Talijane, Mađare, Slovence, Nijemce, Austrijance i mnoge druge. Nakon Drugoga svjetskog rata i zavođenja komunizma uslijedilo je veliko opadanje broja vjernika, što zbog ateističke naravi ideologije i javnoga života, što iz straha odlaska u crkvu. Župnici toga vremena zapisuju u župnu kroniku kako su se mnogi vjernici u to vrijeme plašili čak i kontaktirati sa župnikom. Veliko osipanje vjernika sa župe dogodilo se nakon Olimpijade u Sarajevu, kada je veliki broj mladih obitelji preselio u olimpijsko selo na Dobrinji. Svakako najveća osipanja u broju vjernika župa je pretrpjela za posljednjega rata. Ljudska stradavanja u opkoljenom Sarajevu, zima, nedostatak osnovnih životnih namirnica, električne energije, vode i plina bili su svakodnevna slika grada i ove župe. Sve vrijeme rata župni Caritas je pokušavao zadovoljiti osnovne potrebe u hrani i lijekovima svima koji su zatražili pomoć, poglavito svojim vjernicima, čiji se broj od početka rata povećao izbjeglim vjernicima sa Stupa. Taj broj je od 2000. godine počeo opadati, kada su se vjernici stupske župe počeli vraćati u svoje obnovljene domove. Breme poraća, obilježeno prije svega gospodarskom situacijom, nastavilo je trend smanjenja broja vjernika koji su uglavnom odlazili iz grada i zemlje. Danas u skoro 350 domaćinstava živi nešto više od 700 vjernika. Tek za usporedbu, župa je 1980. godine brojila 1300 domaćinstava!

I sama crkva je tijekom desetljeća svoga postojanja pretrpjela oštećenja. Prvo je bilo na kraju Drugoga svjetskog rata kada je u njezinoj neposrednoj blizini palo šest teških bombi, a onda i velika eksplozija skladišta municije ili „eksplozija Huma” kako se navodi u opisu borbi 1945. godine u kronici župe. Sljedeće veliko oštećenje dogodilo se 11. lipnja 1962. godine snažnim sarajevskim potresom od 6 stupnjeva po Richteru u vrijeme svete mise. Uz nekoliko lakše povrijeđenih vjernika na samoj crkvi bilo je znatnih oštećenja od kojih je najveće ono kojim je započelo pucanje zvonika. Svakako, najveće materijalno stradanje crkve na Marijin dvoru dogodilo se u razdoblju 1992. – 1995. Kontinuirana izloženost topničkoj i puščanoj vatri rezultirala je teškim materijalnim i kulturnim stradanjem. Procjenjuje se da je na samu crkvu palo oko 40 granata različitoga promjera. Krov je bio u potpunosti uništen, veliki kameni blokovi oštećeni, zvonik sa zvonima teško oštećen, vitraji i umjetnički predmeti kao i crkveni namještaj oštećeni od metaka, gelera i detonacija. Ipak, tijekom svetih misa koje su slavljene u crkvi tijekom cijeloga razdoblja rata nijedan vjernik nije stradao. Sveti je Josip očito svoje stado zakrilio i zaštitio! Crkva je nastavila trpjeti oštećenja i poslije rata, boreći se s podzemnim vodama, uslijed gradnje okolnih velikih objekata.

I pored svih nedaća župna je zajednica na Marijin dvoru opstojala i preživljavala. Tomu su u najvećoj mjeri doprinijeli župnici ove župe koji su svojim nesebičnim radom i zalaganjem činili sve za duhovni život svojih vjernika. I pored teških vremena fasciniraju podaci o širokom dijapazonu pastoralnoga rada marijindvorskih župnika. Tu se moraju spomenuti župnici Marko Kamenjaš, Mato Bičvić, Anto Jelić i Luka Brković. U kronici župe zabilježeni su brojni događaji vjerske i kulturne naravi: misije, tjedan vjerske knjige, priredbe, susreti zborova, aktivne misijske nedjelje. U pastoralu su pomagale sestre Služavke Maloga Isusa iz Ljubljanske ulice katehizacijom, liturgijskim pjevanjem i uređenjem crkve. Vlč. Mato Bičvić je uz pastoral mnogo radio na polju kulture i umjetnosti. Godinama je prikupljao sredstva za obnovu vitraja, naručio je božićne jaslice, umjetnički rad akademskoga kipara Ante Starčevića iz Zagreba. Vlč. Anto Jelić renovirao je i učinio mogućim za stanovanje župni stan jer su kapelani ranije u nedostatku prostora stanovali u oratoriju. A vlč. Luka Brković je nakon preživljenih ratnih strahota sa svojim župljanima, sve svoje ljudske i reklo bi se nadljudske snage usmjerio na obnovu župe i župne zajednice.

Nalaženja radnih mjesta, stipendija, stanovanja, materijalne i svake druge pomoći svakome tko je pokucao na vrata župnoga ureda bili su svakodnevnica don Luke. A onda 2002. godine i velika obnova ratom stradale crkve na Marijn dvoru: veliki građevinski radovi, obnova vitraja, poda i molersko-slikarskoga interijera crkve, obnova zvona i „povratak” nadbiskupa Šarića u njegovu crkvu 1997. (prijenos zemnih ostataka nadbiskupa Šarića u kriptu crkve) uskrsnuli su kamenu ljepoticu na Marijin dvoru. Širok katehetski rad don Luke postao je poznat u i izvan Sarajeva. Njegovi nasljednici nastavili su taj trend: don Oliver Jurišić obnovio je župni stan i ured, poticao liturgijsko pjevanje i živu župnu zajednicu druženjima, duhovnim i glazbenim večerima, duhovnim obnovama i adoracijama, obnovom liturgijskoga ruha i crkvenoga inventara. Pa ipak, aktualna gospodarska, a i politička situacija boji živote vjernika ove župe svojim sumornim bojama. Nesvojstveno kršćanskom optimizmu, aktualni trenutak ubrizgava defetizam u živote ljudi. Aktualni župnik mons. Anto Ćosić, uz građevinske planove uređenja župnih prostorija, poticanja pobožnosti posebice u protekloj godini svetoga Josipa i katehizaciji, opipava puls župne zajednice i detektira odlaske mladih. Župa je sve starija, sve je više samaca ili malobrojnih obitelji ili obitelji bez djece. Krštenja i vjenčanja mogu se nabrojiti na prste ruke. To je sumorna realnost aktualnoga trenutka i mjesta. Svakako da je broj važan, ali  mons. Ćosić u ovakvim vremenima hrabri svoje vjernike, optimistično akcentirajući kvalitet nad kvantitetom. I mala zajednica, poput zrna gorušice, može dati obilat plod! Stoga, nema mjesta letargiji i pesimizmu.

Pod zaštitom sv. Josipa

Ova župa i crkva, osnovana i podignuta na temeljima drevnosti, predanosti Božjoj promisli i zagovoru svoga nebeskog zaštitnika svetoga Josipa, na ponos su ove zemlje, grada, a poglavito katolika vjernika i njezinih župljana. Tijekom 80 godina postojanja župna je zajednica zajedno sa svojim svjetionikom – župnom crkvom prošla mnoge nevolje, ali i opstala! I danas živi! Crkva je ovjenčana i ovozemaljskom slavom – uvrštavanjem na listu nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine. Ona je i kulturni prostor u kojem se sad već tradicionalno održavaju koncerti u okviru Sarajevskih večeri muzike, ali i koncerti glazbenih umjetnika u i izvan Bosne i Hercegovine. Još su brojni planovi, želje i ideje pred ovom crkvom i njezinom zajednicom, ali i izazovi. Ideja o proglašenju crkve bazilikom još postoji, kao i želja za obnovom nekadašnjega muzeja u crkvi te mogućoj riznici župne crkve. Time bi crkva na Marijin dvoru zaokružila svoj vjerski i kulturno-umjetnički značaj, i u potpunosti dobila svoje zasluženo mjesto u duhovnom i kulturnom okviru grada Sarajeva.

Do tada, raduje svaki uzdah divljenja hodočasnika i turista koji ustuknu pred ljepotom i skladom crkve na Marijin dvoru. Raduje svaka izgovorena i ona u srcu skrivena i uslišana molitva pod kamenim svodovima ove crkve. Napose, tješi, jača i hrabri moćni zagovor nebeskoga zaštitnika svetoga Josipa, u čiju se zaštitu uvjerila i sama povijest ove župe!