Kad su se moji roditelji uzeli, obećali su jedno drugom da će zajednički i vrlo ozbiljno poraditi na stjecanju brojnoga potomstva. Tako je i bilo. Na koncu četvrte godine njihova braka ja sam došao na svijet kao njihovo treće dijete. I odmah sam se morao suočiti s poteškoćama. Imali smo obiteljsku kolijevku, ne onu „bešiku”, kako se to zvalo, koja je ležala na podu a na gornjem i na donjem kraju imala obla ispupčenja pa se ritmički njihala na jednu i na drugu stranu, kako su je doticale ruke obično starijih žena koje su usput i prele i prigušenim glasom pjevale uspavanku: „Nina, buba, rodila te majka, anđeli te uspavali…” Nego, mi smo imali „gradsku” kolijevku – iako nismo živjeli baš u gradu – blage plave boje, koja je visjela na visokim stalcima, obješena o njih dvama kolutima na zaobljenom dijelu dvaju gvozdenih zavrtnja. Pravi dječji krevetić.
Ali, kad je mene moja mama rodila, a bilo je to zadnjega dana u horoskopskom znaku Djevice, neću reći koje godine, kolijevka je bila zauzeta. U njoj je ležala moja starija sestra, a stalno su lupali vratima, vrzmali se po kući i to me je ometalo u razmišljanju.
Zaključio sam da treba seliti, kuća je bila puna a nevelika. Stalno su se otvarala vrata, netko je ulazio netko izlazio, a to je mene smetalo jer sam bio slab na ušima a vrata nisu bila nauljana pa su škripala kao stare gusle.
Mene su onda, drugoga dana moga života, sjećam se kao da je to bilo jučer, čvrsto povili u pelenice i ponijeli na krštenje, ne znam tko mi je bio kum, to se onda nije pamtilo i bilježilo darovima kao danas kad se na dan krštenja kuća pretvori u tržnicu, ali uvijek moraš pamtiti tko ti je što donio da mu možeš u sličnoj prilici uzvratiti darom iste vrijednosti. Bio sam miran na krštenju jer sam znao da nije u redu plakati u tako svečanom trenutku. Krstili su me i tako osudili na život vječni, ali oni nisu znali kakav će on biti.
Ne znam kako su me dobacili do kuće jer sam spavao; tako sam nagradio sam sebe za pristojno ponašanje za vrijeme obreda krštenja iako me je za vrijeme krštenja djelomice probudila hladna voda koja mi je tekla niz čelo, lice i malo niz vrat. Kod kuće su mi promijenili pelenice iako sam bio siguran da to nije bilo potrebno. Rekao sam da je kolijevka već nosila svoj teret pa su mene, povijena u pelenice da nisam mogao mahati rukama niti ih nekome pružiti tko bi mi želio čestitati na krštenju, položili na šivaći stroj marke Singer koji je moj otac poklonio svojoj ženi za vjenčanje. Okrenuli su me prema prozoru tako da sam odmah vidio tetkovu kuću i njega kako pere ruke kao da sam ga ja opoganio jer me on nosio na krštenje. Htio sam mu doviknuti da to nije potrebno, ali sam bio nešto promukao i kao da sam mucao. Malo mi ga je bilo žao jer je izgledao tužan kao da se sjetio svojih troje djece koju je morao otpratiti na drugi svijet i odlučio je zajedno s tetkom ne rađati više djecu da im se ne bi dogodilo isto. Tetka se zaposlila u tvornici šibica i kupovala gotova sva izdanja svetojeronimske i ćirilmetodske izdavačke kuće i stalno čitala.
I gledam: upravo putom pokraj kuće prolaze tri konja, a bio je mjesec rujan, i na samarima nose tovare nespretno natovarenih drva. Išli su sporo, jesu li bili umorni ili stari, ne mogu reći. Za njima se gegao njihov gonič i kad je prolazio pokraj moga prozora, laganom je kretnjom skinuo kapu i pozdravio. Ne znam je li želio pozdraviti mene ili moga oca koji je također stajao kraj prozora i gledao malo mene a malo konje. Na prvom su o vratu visjela tri zvona, male „bronzice”, okrugla zvonca sa sitnim jezičcima. To mi je bilo zanimljivo. Prolazili su polako, rekao sam, pa sam mogao uživati u tonskoj igri malih zvona. I kad su zamakli dolje za kuću staroga đide u naselju Grahovik (mi ga nikada nismo zvali selom), ja, kako sam se osjećao ili umornim od vlastitoga napora u svom dijelu posla prigodom moga rađanja ili me je uspavala glazba zvonaca, okrenem se vlastitim naporom na drugu stranu i zaspim. Tako da ne mogu reći što se kasnije dogodilo. A i nije se imalo što važnijega dogoditi oko naše kuće jer je bila na vrhu naselja. Iznad nas su bili samo Sunarići, a njih nije bilo mnogo i nisu rado napuštali kuću. Čuo sam samo, a ne znam je li to istina, da su imali jednoga važnog rođaka koji se bavio politikom i neko vrijeme bio i član vlade. Tamo za prastare Jugoslavije. Nisam to provjeravao, a vjerujem da bi to moglo biti istina jer zašto bi to ljudi izvrtali. Nema razloga.
Ostavio sam oca kod prozora zaronjena u razmišljanje kamo bi trebalo odseliti, jer, kako sam već naglasio, ova kuća je prepuna, što će biti kada dođe na svijet još koje dijete nakon mene, čim će se on baviti da bi nam namaknuo mogućnost dostojna življenja. Jer, on je bio vrlo marljiv, gotovo je sam sagradio za ono vrijeme grandioznu kuću kad je nedostajalo svega. Šteta, sad je nema kao da je Bog nije ni dao. Kao da je potonula u zemlju zajedno sa dimnjakom. Ja sam još jednom pogledao kroz prozor ne bi li vidio rodu što me je donijela na svijet da joj barem zahvalim, ali sam mjesto nje vidio mamu koja je normalno hodala i radila svoj posao. Godinama kasnije sam doznao da me je ona i donijela na svijet, a roda se brinula kako će žabama napuniti želudac i hraniti svoje mladunce. Drugih se stvari ne sjećam jer sam spavao i mogao bih govoriti samo o snovima. Inače, morao bih izmišljati, a to nije dostojno ozbiljna čovjeka. Sumnjam da ćete i u ovo povjerovati.
(ulomak iz knjige „Životne igre”)
