U prometnoj nesreći koja se u četvrtak, 6. listopada, dogodila u Dubokoj Ljutoj smrtno je stradao fra Ivan Kramar, član Franjevačke provincije Bosne Srebrene i suradnik Svjetla riječi.
Fra Ivan Kramar rođen je u 1967. godine u selu Maljine, općina Travnik. Studirao je teologiju u Sarajevu i Zagrebu. Osnovao je Društvo srednjobosanskih pjesnika 2000., kao i pjesničku manifestaciju „Pjesnici pod platanom”, a pokrenuo je i list Vrilo. U svjetskoj enciklopediji poezije, kao hrvatski pjesnik rođen u Bosni i Hercegovini, objavljen je 2015. godine. Objavljivao je u više časopisa, a posebno su značajna i njegova djela: Na oltaru ljepote, Kako smo pobijedili gromove, Kratka analiza modernog ateizma, Kameno more, Čavli zime, Dom od kože, Dvoglasje za samoću. Bio je predstojnik samostana sv. Vlaha u Pridvoju, a djelovao je i kao policijski kapelan Dubrovačko-neretvanske županije.
Od njegovog dolaska u Konavle održan je niz kulturnih događanja pa je tako uspio dovesti Milansku skalu, Pontanima zbor, zbor Adoro, a organizirale su se i brojne pjesničke večeri. Veliko prijateljstvo imao je s akademikom Lukom Paljetkom s kojim je objavio i knjigu „Dvoglasje za samoću”. Godine 2020. Kramar je primljen u Društvo hrvatskih književnika na temelju objavljenih zbirki pjesma i cjelokupnog književnog rada.
„Svi koji su poznavali dragog fra Ivu znaju da je bio pjesnička duša. Pjesnike je teško razumjeti i slijediti njihov tijek misli. Sjećam se jednoga posjeta samostanu u Pridvorju gdje je fra Ivo, može se slobodno reći, nakon brojnih putešestvija po cijelom svijetu našao svoj mir i spokoj svojoj nemirnoj duši. Govoreći o svojoj ljubavi prema pjesništvu rekao je da je ‘poezija najuzvišeniji govor i najčišća filozofija ljudskoga uma’. I zaista, živeći u čudesnom konavoskom kraju, poznatom po svome konavoskom vezu, tkao je naš fra Ivo svoje najljepše stihove. Kako smo svi mi, koji smo mu bili braća i prijatelji, samo s nestrpljenjem iščekivali njegove stihove koje je znao poslati u svako doba dana i noći. Svojim dubokim glasom izgovarao je stihove iz kojih je isijavala ljepota njegove franjevačke pjesničke duše. A sestrica smrt, kako joj je tepao sv. Franjo, uzela je našega brata Ivu u trenutku kada je bio u naponu svoje snage i kada smo od njega očekivali da ispiše najljepše stihove života.
Možemo samo reći: Bogu hvala za još jedan život i neka je vječni pokoj njegovoj duši. Dobri Gospodin neka mu uzvrati za svako dobro koje je učinio, a slabosti i grijehe neka sažeže u vatri svoga božanskoga milosrđa”, navodi se u objavi na mrežnoj stranici Bosne Srebrene.
Redakcija Svjetla riječi izražava iskrenu sućut obitelji i bližnjima pokojnoga fra Ive te svima koje je dotakao svojim pjesmama kroz koje će nastaviti živjeti u svakome od nas.
Ufanje
Ti ćeš mi pokazati put
kad siđem u tmine smrti
ogoljen do kosti,
kad mi se prsti razaspu u zemlji,
opet ću biti odjeven u travu
i kožu.
Vratit ćeš mi isti san,
iste ruže, isti dan,
moje će tijelo biti proslava Tvoja
tek kad se vratim potpuno sebi.
U svakoj zori zov je Tvoj.
Nisu mi čestice izgubljene.
Kada mi tijelo opet dušu obgrli
propupat će kosti moje.
