Stvorenje je uistinu podvrgnuto ispraznosti, ne po svojoj volji, nego zbog onoga koji ga podvrgnu – ali u nadi (Rim 8,20). Na svakom koraku danas ove se riječi obistinjuju. Bila sam prošli mjesec na putu u zemlje zapadne Europe, i čemu sam svjedočila? Ljudi raznih naroda, rasa i religija hode svijetom. Neki potpuno pokriveni, neki otkriveni previše i išarani svim mogućim simbolima za koje većinu, vjerojatno, ne znaju što znače. Važno je biti in, slijediti trendove pa i kad znamo da nisu dobri i da nas izvrgavaju poruzi. Ekologija, pravo životinja, pravo na pobačaj, pravo na ovo i ono, a pravo zaštite ljudske opstojnosti pred najezdom zloga?! J. J. Rousseau je kazivao da ljudska duša koja se udaljava od prirode a približava društvu, postaje iskvarena na više načina. U knjigama, serijama, dramama, filmovima stalno imamo isti obrazac koji se ponavlja, opetovano imamo prikaze nečega što je čovjeku strano, što ga umanjuje, oduzima dostojanstvo i ne čini sretnim. „Problemima ovoga svijeta prilazi s nadnaravnim osjećajem u skladu s moralnim normama, koje ne ugrožavaju i ne poništavaju osobnost, nego je kanaliziraju. „Svom ćeš vladanju tako dati životnu snagu, zanos, i osnažit ćeš hod ispravnim putem”, savjetuje sveti Josemaria Escriva u Kovačnici. Važnost obitelji koja je stoljećima držala na okupu ključne dijelove društva i zajednice, vezivala i spajala, pokušava se danas raznim izokretanjima umanjiti i omalovažiti. Uloga roditelja ciljano se iskrivljuje pa tako imamo brojne savjetnike koji uloge majke i oca zapliću i usmjeravaju u neke mutne vode, skoro da ih dokidaju. Kao da im smeta što se upravo putem obiteljske zajednice, prenose vrijednosti i tradicija. „Djeca su uvijek imala najveće izglede za to da upravo kod kuće upiju revolucionarna učenja koja su se, tijekom dvije tisuće godina, počela toliko shvaćati zdravo za gotovo da se zamalo stječe dojam da su dio čovjekove prirode. Kršćanska je revolucija iznad svega iskovana na ženskim koljenima”, ističe Tom Holland u knjizi Vladavina.
U zrakoplovu sam sjedila između dvije jako mlade djevojke, na samom pragu mladosti u vremenu koje ih iskušava i sapinje ljepljivim lijanama zla i ismijavanja prirodno darovanoga dobra. Obje su imale slušalice na ušima, mobitele u rukama, izbušene nosove i uši s više umetnutoga nakita, ruke i vrat puni tetovaža, raznih nejasnih simbola. Jedna je čak imala kuću s ogradicom tetoviranu na ramenu, kako sam nenametljivo mogla primijetiti. Nisam baš smjela otvoreno promatrati jer sam mogla biti shvaćena tko zna kako u ovo vrijeme pomaknutih viđenja. Po nogama, gdje god je bilo prostora, ista stvar, tetovaže. I odjednom, gle čuda, izvadi cura klupko vunice i pletaću iglu i započe plesti! Svega u Božjoj baštici! Ili sam ja pobrkala prioritete i određene radnje u životu ili se sad sve pomiješalo pa uz odrpan izgled nekadašnjih darkera s uplivima današnjih „modernosti” dođe i pletivo, simbol ugodnih noći uz vatricu i čaj kad se obitelj okupi i stane dijeliti sjećanja ili šutjeti u milini zajednički provedenoga vremena. Uglavnom zimi. Da bismo pomirili ove suprotnosti, valja nam ploviti vješto kroz nametnute uloge novoga vremena koje se tako brzo smjenjuju na pozornici apsurda te biti stalno budni kako nas neprijatelj ne bi zaskočio i odveo na pogrešnu stranu. Ovo je posebice važno za mlade koji tek svijet otkrivaju a koje svijet nemilice zbunjuje i odvodi kamo ne bi htjeli, ali ih trendovi mame i naopako oblikuju. Escriva stoga poziva da se odvažno suprotstavimo „’slobodi propasti’, kćeri slobodarstva, unuci zlih strasti, praunuci istočnog grijeha…”. Jer, ako pogledamo, ti mladi ljudi sjede otuđeni, opijeni svim pomagalima koja su im mogli nasaditi na tijelo i kao da nisu svjesni zbivanja oko sebe i u sebi. Malo se smiju, malo su zbunjeni, nejasno promatraju svijet, ne vide ljepotu prirode jer je ne poznaju, ali „znaju” da ju treba zaštititi jer takve informacije kroz medije dobivaju. Bore se za prava raznorazna, a ne znaju tko su im bližnji, što ih okružuje i čime su ispunjeni obični dani u kojima se mimoilaze bez ikakva znaka prepoznavanja. Oči prikovane za ekrane, uši za slušalice onemogućavaju prirodni protok stvari i života. Obične situacije u kojima je potrebno nekome pružiti ruku, podići predmet koji je ispao, pomoći otvoriti vrata, utješiti uplakanoga ili samo pozdraviti, strane su njihovim mozgovima. „…Bezumnici, koji se neprestano tužite na prirodu, shvatite da sve vaše nevolje dolaze od vas samihˮ! uzvikuje Rousseau u Ispovijestima.
Kulturna revolucija?
O predstavama koje svakodnevno gledamo mimo standardnoga kazališnog okvira puno se toga može reći, ali često riječi nisu dovoljne za objasniti viđeno. Pobrkalo se sve pa se i umjetnost našla na raskrižju, u traganju za samom sobom, za svojim identitetom. Umjetnost više nije nešto što nas ispunjava i potiče na promjene, na aktivnost, na bolje. Ne, ona je sada krik, vapaj, poziv na otpor i kad razloga tomu nema. Izvrgava ruglu vrijednosti na kojima život, društvo, zajednica, ljudi počivaju. I što je grotesknija u tom nastojanju to joj se više pljeska i odobrava. Iskorištava se ljudska ranjivost i sjećanja da se posiju neki novi korovi čiji, korijeni plitki i kratkotrajni, listova i cvjetova punih otrova i žuči, uništavaju smislenost. Predstava kojom je iskorišteno ime i brand jedne, nekad u narodu jako popularne pjevačice, da bi se promicale neke pomaknute ideje dovela je u kazalište mnoštvo običnoga svijeta željnoga zabave i povratka na stara vremena koja su pamtili kao dobra a tamo su ih neki new age sadržaji i woke politika zaskočili i nisu znali što misliti. Kad je glumica koja je uprizorila spomenutu zvijezdu Balkana protrčala nekoliko puta noseći jugoslavensku zastavu i vičući kako joj nedostaje Jugoslavija, iz publike se čulo nostalgično uzdisanje – i nama, i nama! To što je pola predstave bilo ispunjeno prostotama i travestijom te vulgarnošću i nekim tekstovima o woke i new age pristupima, ovom svijetu željnom uspomena nije smetalo, ili jest, ali su zbunjeno čekali da zvijezda zapjeva, da umiri njihovu ranjenu prošlost. I taman kad bi to učinila, opet bi krenula neka nejasna šarada teksta koja bi krala vrijeme. Predstava je ocjenjivana na portalima kao izvrsna, zabavna i ljudi su nasjeli, plativši karte po visokoj cijeni. Ništa osim grča u želucu i nejasnoga osjećaja prevarenosti nije ponudila. I tako se ta „umjetnost” pronosila cijelom regijom te na krilima medija, ljude mamila u ponor besmisla. Nazovi kulturna revolucija uz samoproglašeni ekskluzivitet. „…Odmakni se od svih prerušavanja svoga ja!” upozorava Escriva i dodaje: „Zbog same istine, i da ne bi prouzročili daljnju štetu, moram zahtijevati da se ne pruža nikakva promidžba Božjim neprijateljima niti da ih se ‘veliča’ …, ni kada su mrtvi.”
Iskustveno neznanje
„Tolkien je znao što znači zagledati se u samo srce tame stoljeća u kojem je živio”, kazuje Holland. Iskustvo rata kojemu je svjedočio potaknulo ga je da u svijetu mašte i fantazije oslika svijet kakav ne bi trebao biti a koji jest svojevrsna i stalna slika borbe dobra i zla. Njegovo djelo Gospodar prstenova metafora je te borbe za koju je osjećao da bi možda mogla biti opomena ili barem bljesak u glavama onih koji teže moći bez obzira na pustoš koja iza njih ostaje. Čovjek je tako malen u odnosu na sve što ga okružuje a opet dio je prirode, povezan je s njom i gledajući ljepote Božjega stvaranja, ne može a da ne osjeća ganutost i ljubav. „Dvije stvari me ispunjavaju sve većim strahopoštovanjem i udivljenjem što ih više promišljam – zvjezdano nebo nada mnom i moralni zakon u meni”, isticao je Kant. Priroda nas obogaćuje i čini sretnima, opuštenima i zdravijima. Međutim, činjenica je da mladi danas ne žele izići van te provode u prosjeku 5 – 7 sati pred različitim ekranima, jer sve što priroda nudi, mogu naći online, tvrde u svom iskustvenom neznanju. Tako gube priliku da izgrađuju svoje emocije i odnose prema drugima, postaju daleki, sebični i bezosjećajni. Gube zdravlje i moralni kompas. M. Spitzer u knjizi Usamljenost, neprepoznata bolest navodi primjer 32-godišnjaka koji je umro u internetskom kafiću nakon tri dana igranja igrica. Njegovi suigrači nisu uopće reagirali niti priskočili u pomoć. Ostali su ravnodušni, nastavljajući igrati igrice kao da se ništa nije dogodilo. Spitzer s razlogom postavlja pitanje: „Želimo li živjeti u društvu osoba koje više nisu sposobne za stvarno suosjećanje, osjećaj morala i na tome utemeljeno postupanje?” Životni sklad, pravednost i moralni zakoni narušeni su nejednakošću nastalom tehnološkim, društvenim, kulturnim i znanstvenim napretkom, a sve rukovođeno čovjekom koji nastoji promijeniti prirodu i njezine zadanosti, postižući upravo suprotno. „Život nije nešto neodređeno nego nešto vrlo stvarno i konkretno, baš kao što su i životni zadaci vrlo stvarni i konkretni. Oni oblikuju čovjekovu sudbinu koja je za svakog pojedinca drukčija i jedinstvena. Nijedan se čovjek i njegova sudbina ne mogu usporediti s nekim drugim čovjekom i njegovom sudbinom. Nijedna se situacija ne ponavlja i svaka traži drukčiji odgovor. Katkad situacija u kojoj se čovjek nađe iziskuje od njega da svoju sudbinu oblikuje djelovanjem. U nekom drugom trenutku više će koristi imati iskoristi li priliku za razmišljanje i na taj način ostvari prednost. Katkad se od čovjeka traži da jednostavno prihvati sudbinu, da nosi križ. Svaka je situacija jedinstvena i zato uvijek postoji samo jedan točan odgovor na problem s kojima nas određena situacija suoči”, preporuke su V. E. Frankla koje iznosi u knjizi Čovjekovo traganje za smislom.
