U prvim danima svibnja 1435. godine, kralj Stjepan Tvrtko II. vratio se na bosansko prijestolje. Njegov povratak, začudo, nije izazvao nemire; činilo se da je stigao u savršenom trenutku za kraljevstvo koje je bilo na pragu dubokih promjena. Samo dva mjeseca ranije, 15. ožujka, umro je veliki vojvoda bosanski Sandalj Hranić, neosporno najutjecajniji velikaš svoga doba. Kroničar Rastić opisao ga je kao jednoga od najrazboritijih i najumjerenijih plemića, premda mu, kako navodi, nije manjkalo „boje sumnjivih narodnih navika” – bio je, naime, odrješiti pripadnik Crkve bosanske, odnosno pataren. Njegova vjera, međutim, nije bila prepreka pragmatičnim odnosima pa je tako 1426. godine sudjelovao u katoličkoj procesiji sv. Vlaha u Dubrovniku, a pred smrt je čak najavio da će na dubrovačkom tlu sagraditi crkvu i bolnicu.
Sandaljeva smrt, budući da nije ostavio muškoga nasljednika, stvorila je opasan vakuum moći. Naslijedio ga je njegov ambiciozni i znatno nepredvidljiviji sinovac Stjepan Vukčić Kosača. Iskusni dubrovački diplomati, sluteći nevolje koje bi mogle proizići iz ove promjene, odmah su izvijestili ugarskoga kralja Sigismunda o Sandaljevoj smrti, izrazivši nadu da će prijenos vlasti proći mirno. Njihove nade, međutim, brzo su se izjalovile.
Dubrovačka Republika je odmah poduzela korake da uspostavi dobre odnose s novim moćnikom. Već 29. ožujka poslali su izaslanika Federika Gundulića da izrazi sućut Stjepanu Vukčiću. Izaslanik je imao i delikatan zadatak da usput pozdravi „kraljaˮ Radivoja – protukralja kojega su podržavale Osmanlije i dio plemstva – kao i druge velikaše koji su se zatekli na dvoru novoga vojvode. Prvi dani su izgledali mirno, no mir je bio prividan. Unutarnje pukotine su se odmah pokazale. Već u svibnju, između novoga vojvode Stjepana i njegova glavnoga rivala vojvode Radosava Pavlovića izbili su „ratni sporoviˮ. Stjepan Vukčić je odmah zatražio od Dubrovnika da ga preporuče kralju Sigismundu, pokazujući da od samoga početka traži moćne vanjske saveznike. Dubrovčani su se našli u neugodnoj poziciji; nisu se usuđivali posredovati kako se ne bi zamjerili nijednoj od moćnih strana. Radosavu su poslali poruku da „umiri Bosnuˮ kao „poglaviti gospodinˮ, no odbili su njegovu molbu za izravno posredovanje, pravdajući se time da su Stjepan i on rođaci.
Ugarski pritisak i sudbonosni izbor
Dok se u Bosni odvijala unutrašnja borba za prevlast, ključni događaji u susjednoj Hrvatskoj i Dalmaciji izravno su utjecali na sudbinu kraljevstva. Nešto prije Sandalja umro je moćni hrvatski knez Ivaniš Nelipić. Svoj golemi posjed, uz prethodnu dozvolu kralja Sigismunda, ostavio je kćeri Katarini, supruzi bana Ivana Frankopana. Ovim nasljedstvom Ivan Frankopan postao je najmoćniji velikaš u čitavom Hrvatskom Kraljevstvu, što je duboko zabrinulo kralja Sigismunda. U strahu od prevelike koncentracije moći u rukama jednoga čovjeka, Sigismund je u drugoj polovini 1435. godine pogazio vlastitu dozvolu i zatražio od Frankopana da mu preda cjelokupnu Nelipićevu baštinu. Frankopan je to odlučno odbio. Kako bi slomio Frankopanov otpor, Sigismund je za bana čitave Slavonije imenovao svoga najpouzdanijeg čovjeka, Matka Talovca i dao mu zadatak da vojnom silom uspostavi kraljevski autoritet na jugu.
U sklopu ovoga plana Sigismund povlači potez koji će imati katastrofalne posljedice za Bosnu. Predao je banu Matku Talovcu upravu nad čitavom Humskom zemljom, tvrdeći da ona povijesno pripada ugarskoj kruni. Vojvoda Stjepan Vukčić Kosača, koji je Hum smatrao svojim neotuđivim nasljednim posjedom, nije namjeravao dopustiti da mu se oduzme srce njegove moći. Suočen s prijetnjom moćnoga Matka Talovca, iza kojega je stajala sva sila Ugarskoga Kraljevstva, Stjepan Vukčić shvaća da se ne može boriti sam. U tom ključnom trenutku donosi odluku koja će trajno promijeniti političku kartu Balkana: okreće se jedinoj sili koja se mogla suprotstaviti Ugarskoj – Osmanskom Carstvu. Odlučuje pozvati Osmanlije u pomoć kako bi obranio svoju baštinu. Ovaj potez nije bio samo oportunistički; bio je to izravan odgovor na agresivnu politiku kralja Sigismunda. Stjepan Vukčić je procijenio da je savez s Osmanlijama, ma koliko opasan bio, manja prijetnja njegovoj vlasti od podvrgavanja ugarskoj kruni. To je bio strateški zaokret koji će Bosnu gurnuti u osmansku sferu utjecaja iz koje više neće izići.
Dolazak Osmanlija i nova realnost
Stjepanov poziv nije dugo čekao na odgovor. Osmanski zapovjednik u regiji, vojvoda Ishak, jedva je dočekao takvu priliku. Poslao je vojsku od oko 1500 ljudi, koju je predvodio njegov sin Barak. Dubrovački izvještaji iz kolovoza 1435. slikovito opisuju paniku koja je zavladala: „Dogodilo se je, da se je od straha potresla sva ta zemlja Humska zbog dolaska Turaka, koji su došli u Bosnu na molbu vojvode Stipana.”
Osmanska vojska nije samo protjerala malobrojne snage Matka Talovca iz Huma. Njihova intervencija bila je mnogo dalekosežnija. Oni su se ponovo vojno utvrdili u srcu Bosne, zauzevši strateški važnu utvrdu Hodidjed, u blizini današnjega Sarajeva, gdje su i prezimili. Odatle su pokretali pljačkaške pohode, ali – što je još važnije – uspostavili su stalnu vojnu prisutnost. Hodidjed je postao trajna osmanska baza za daljnje operacije u Bosni.
Ova nova realnost odmah se osjetila. Osmanski odredi pljačkali su i dubrovačke trgovačke karavane. Kako bi zaštitili svoje interese, Dubrovčani su bili prisiljeni na brzu diplomatsku akciju. U ožujku 1436. godine šalju izaslanika, Maroja Đurkovića s darom od 500 perpera izravno „vojvodi Baraku Turčinu”. Uputa izaslaniku bila je da prvo posjeti Stjepana Vukčića u Blagaju i zahvali mu na „uslugama”, a zatim da ga zamoli da ga preporuči Baraku. Ovo pokazuje da su Dubrovčani odmah prepoznali tko je stvarni zaštitnik osmanskih interesa u Bosni. Misija je bila jasna: umilostiviti Baraka i osigurati slobodnu trgovinu. Time su Dubrovčani, de facto, priznali novi odnos snaga u kojem osmanski zapovjednik, a ne bosanski kralj, garantira sigurnost.
Vjerska netrpeljivost kao katalizator sukoba
Političku krizu dodatno je produbio i zaoštrio vjerski sukob. U Bosnu je stigao franjevački vikar Jakov de Marchia, papinski izaslanik s jasnom misijom: iskorijeniti „herezu” Crkve bosanske i pravoslavlje. Njegov pristup bio je beskompromisan i iznimno strog, što je izazvalo otpor na svim razinama društva. Njegove mjere nisu bile usmjerene samo protiv patarena već i protiv lokalnih franjevaca, koje je smatrao previše popustljivima. To je dovelo do sukoba čak i sa samim kraljem Tvrtkom II. Iako katolik, Tvrtko je pokušao zaštititi domaće franjevce od Jakovljevih radikalnih mjera. U pismu iz Bobovca u kolovozu 1435. godine kralj moli Jakova da ne potjera franjevce iz kotara grada Jajca. No, Jakov, uz podršku pape i generala franjevačkoga reda, nije odustajao.
Ovaj vjerski progon imao je katastrofalne političke posljedice. Pripadnici Crkve bosanske, suočeni s prijetnjom nasilnoga pokrštavanja, vidjeli su u Osmanskom Carstvu, koje je prakticiralo relativnu vjersku toleranciju prema „ljudima Knjige”, svoga jedinog zaštitnika. Vojvoda Stjepan Vukčić, i sam pataren, stao je na čelo ovoga otpora. Osmanska intervencija pod vodstvom Baraka dobila je time i vjersku dimenziju – Osmanlije su postali zaštitnici patarena od katoličkoga progona. Kako izvori navode, „Osmanlije i patareni bili su složni protiv katoličke vjere”. Sam Jakov de Marchia se 1437. tužio papi Eugenu IV. da su Osmanlije u posljednje dvije godine „spalili i razorili oko šesnaest crkava i samostana franjevačkih u bosanskom kraljevstvu”. Vjerski sukob tako je postao ključni katalizator koji je učvrstio savez između najmoćnijega bosanskog plemstva i Osmanskoga Carstva, potkopavajući temelje kraljevstva.
Kralj između dva žrvnja
Kralj Stjepan Tvrtko II. našao se u gotovo bezizlaznoj situaciji. S jedne strane, bio je pod pritiskom kralja Sigismunda i pape da se bori protiv hereze i Osmanlija. S druge strane, njegov najmoćniji vazal, Stjepan Vukčić, bio je u čvrstom savezu s Osmanlijama, a patarenska vlastela ga je smatrala svojim zaštitnikom. Tvrtko je pokušavao balansirati, ali je prostor za manevar bio sve manji.
Konačni udarac Tvrtkovoj politici neutralnosti došao je 1437. godine. Kralj Sigismund, odlučan da zaustavi osmansko širenje, pokrenuo je veliki vojni pohod. Njegova vojska upala je u Srbiju i spalila osmanski Kruševac. Međutim, pri povratku, dok su prelazili Dunav kod Smedereva, dočekao ih je i potukao vidinski zapovjednik Alibeg. Ovaj poraz imao je razorne posljedice i za Srbiju i za Bosnu. Sultan Murat II., bijesan zbog kršćanskoga pohoda, pokrenuo je osvetničku kampanju. I srpski despot Đurađ Branković i bosanski kralj Stjepan Tvrtko II. bili su prisiljeni prihvatiti ponižavajuće uvjete. Tvrtko je morao obećati sultanu godišnji danak od vrtoglavih 25 000 dukata i formalno priznati njegovu vrhovnu vlast. Bosna je i službeno postala osmanski vazal. Kraj te iste godine donio je još jedan sudbonosan događaj: 9. prosinca 1437. umire kralj Sigismund, ostavljajući kršćanski svijet bez svoga najjačeg vođe.
