Zajednički je objed jedan od važnijih iskoraka ljudske civilizacije. Dok životinje vole jesti same, bore se za hranu, bjesneći jedna na drugu čim si za vrijeme jela pogledaju u oči, ljudi svoju hranu dijele i za objedom ugodno razgovaraju. Objed sa sobom nosi određena pravila ponašanja, običaje koji uljepšavaju druženja, slavlja i svečanosti, te bude sjećanja. Prisjetimo li se svoga djetinjstva zasigurno lijepe uspomene u nama bude zajednički, obiteljski objedi. I sam, razmišljajući o svome djetinjstvu, sjetim se starijih članova svoje obitelji, osobito djeda i bake koji su uvijek poticali na zajednički objed. Kada bih nešto krišom prije ručka pokušao pojesti, baka je i prekoravala riječima: „Pa nećeš valjda jesti sam kao pas!“
Važnost obiteljskoga objeda
Danas, obitelji na Zapadu sve manje objeduju zajedno. Prema jednom nedavno provedenom istraživanju u 50 % britanskih domova velike stolove za šest ili više osoba zamijenili su mali stolići za najviše dvije osobe. Razlog tomu je praktičan. Djeca objeduju u školi, roditelji na poslu, vikendom u restoranu i veliki obiteljski stol više nije potreban. No, u vremenu u kojem volimo da je sve praktično (čak i multipraktično) ta praktičnost ipak može imati i opasne posljedice. Naime, mladi ljudi zbog tog i nekih drugih razloga, nikada ne nauče kako je objedovanje zapravo društvena aktivnost.
Tako je britanski psiholog Anthony M. Daniels (pseudonim: Theodore Dalrymple) za vrijeme svoga rada sa zatvorenicima u jednom engleskom zatvoru uočio nekoliko zanimljivih činjenica. U radu s uglavnom dvadesetogodišnjacima zapazio je da im zubi sve češće otpadaju i da im je unutrašnjost usta oštećena poput slučajeva kada ljudima kronično nedostaje vitamina B. Primijetio je da su ti mladići neuhranjeni, te da izgledaju kao da im je sloboda zapravo značila boravak u koncentracijskome logoru. Neki bi vjerojatno rekli da je uzrok tomu siromaštvo. No, ti ljudi nisu bili siromašni. Imali su dovoljno novca kojega su uglavnom trošili na drogu. Većina njih bili su ovisnici, a poznato je da heroin uzrokuje mučninu što zaustavlja potrebu za hranom, dok kokain i njegovi derivati tu potrebu još dodatno sputavaju.
Urušavanje obiteljskog života toliko je snažno da pojedine majke više ne osjećaju da je njihova dužnost hraniti djecu i onda kada su ta djeca dovoljno odrasla da mogu samostalno dosegnuti hladnjak ili uključiti mikrovalnu pećnicu
Međutim, s obzirom da svi zatvorenici ipak nisu bili narkomani, psiholog navodi primjer jednoga provalnika čiju je životnu priču, kako tvrdi, „čuo iz usta drugih ljudi sličnih njemu barem tisuću puta“. Na temelju tih životnih sudbina zaključio je da se zlo često razvija, kako ističe i filozofkinja Hannah Arendt, na vrlo banalan način. Provalnik o kojemu je riječ, doduše je bio i ovisnik o heroinu. No ta ovisnost nije, kao što se to obično misli, bila glavni okidač koji ga je potaknuo da provaljuje u tuđe kuće. Naprotiv, „kao što to obično biva“, tvrdi psiholog, „on je u kaznenu evidenciju kao provalnik ušao prije nego je počeo koristiti heroin“. Uzimanje heroina je bilo samo logički nastavak njegovog kriminalnog života. U opisu susreta s njim, Daniels ističe da je mladić bio mršav i neuhranjen. Visok oko 1,80 m, a težak samo 45 kg. Rekao mu je ono što su mu mnogi mladići u toj situaciji znali reći, a to je da su sami zatražili od suda da se ne ponudi za njih jamčevina kako bi se mogli fizički oporaviti u zatvoru. Naime, oni su bili svjesni da je njihovo fizičko stanje ugroženo i da se nikada ne bi mogli oporaviti na slobodi. U razgovoru s kriminalcima, Daniels je uočio da oni zapravo vrlo rijetko jedu i kada jedu od namirnica to su najčešće čips i čokolada. Uzroke takvoj lošoj prehrani, prema psihologu, treba tražiti u potresnim obiteljskim pričama tih mladih ljudi, a ne u drogi ili siromaštvu, jer su to samo posljedice.
Kolaps obiteljskog života
U ovom konkretnom slučaju radi se o osobi koja nikada nije upoznala svojega oca. Imao je očuha koji je bio nasilan prema majci, gdje je često i policija znala intervenirati da bi spriječila njezino ubojstvo. Stoga je mladić napustio dom sa samo šesnaest godina. Zanimljivost koju je psiholog zapazio jest da mu majka zapravo nikada nije kuhala otkada je očuh došao u kuću. Kuhala je svome partneru, no ne i djeci. Sa svojom braćom i sestrama hranio se uglavnom s onim što bi u kući pronašli. Dakle, mladić iz ove priče nikada nije iskusio što znači imati obiteljski objed, čak štoviše izjavio je da on nikada u svojih petnaest godina života nije jeo za stolom zajedno s drugim ljudima. Objed je za njega bila samotnjačka aktivnost, nešto što se čini krišom. Ulica mu je bila blagovaonica i kada je hrana u pitanju on je bio više nalik nekom prapovijesnom lovcu, nego čovjeku koji živi u visokorazvijenom svijetu, u kojemu je objed društveni događaj.
Takve priče vrlo su zabrinjavajuće jer vidimo da uzroke pothranjenosti tih kriminalaca i njihovih aktivnosti treba tražiti u kolapsu obiteljskoga života, što državni aparat u mnogim zapadnoeuropskim zemljama ne će priznati i tako sudjeluje u zlu. Taj kolaps toliko je snažan da pojedine majke više ne osjećaju da je njihova dužnost hraniti djecu i onda kada su ta djeca dovoljno odrasla da mogu samostalno dosegnuti hladnjak ili uključiti mikrovalnu pećnicu. Nažalost, ta pojava nije izoliran slučaj samo u Velikoj Britaniji. I kod nas ona uzima sve više maha. Često se žalimo kako su mladi ljudi asocijalni, no to nas ne treba čuditi. Naime, ako ih unutar obitelji nismo naučili minimumu društvene discipline koja se zahtijeva od ljudi koji sjede za stolom i jedu zajedno, onda ni ne možemo očekivati njihov angažman za opće dobro, u bilo kojem pogledu. Premda se nekome može učiniti pretjerano dovoditi u vezu kriminalne, zle aktivnosti s nedostatkom kulture zajedničkoga objedovanja, držim da sasvim sigurno ima nešto u toj paraleli.
Ljudi koji nisu stekli naviku zajedničkoga, obiteljskoga objeda, nisu se naučili suzdržavanju i samokontroli. Oni kada bi bili gladni posegnuli bi za hladnjakom i trenutno zadovoljili svoju glad. Dakle, nisu naučili da njihova trenutna glad ne može biti jedini čimbenik u odlučivanju trebaju li jesti ili ne. Taj model ponašanja, prenijeli su i na druga područja vlastitoga života. To su danas ljudi koji svojim željama daju ogromnu važnost, zanemarujući sve ostale čimbenike, koji bi im mogli pomoći u odlučivanju kako se ponašati. A takvi ljudi, kako ističe Daniels, „čine zlo“ u svim društvenim sferama.
Treba jesti zajedno
Zbog svih navedenih razloga, smatram da je nužno govoriti o važnosti obiteljskoga objeda. Obitelj treba jesti zajedno jer to daje mogućnost da članovi jedni drugima pruže svoje vrijeme i pozornost. To je i prigoda za izricanje zahvale Bogu na tom zajedništvu i dobrima koja se pritom blaguju. O tome je nedavno u jednoj svojoj katehezi govorio i papa Franjo. Istaknuo je da je upravo zajedništvo riječ koja najbolje opisuje tako lijep obiteljski običaj kao što je zajednički objed. Obiteljski objedi su važni jer nam omogućuju stvaranje jednog posebnog iskustva koje daje našemu životu smisao i osjećaj pripadanja nekome. To je i razlog zašto ja nikada ne volim jesti sam. A dijelom mi, vjerojatno, negdje u podsvijesti odzvanja i bakin prijekor.
