Evanđelist Ivan u zadnjem poglavlju svoje knjige opisuje treći susret Isusa s učenicima nakon uskrsnuća. Petar i drugi apostoli ribarili su cijelu noć na Tiberijadskom jezeru, ali bez uspjeha, kad im je Isus s obale doviknuo da mrežu bace na desnu stranu. Mreža se ispunila ribama, Ivan je nato prepoznao Gospodina, a Petar se bacio u vodu i doplivao do obale, dok su ostali tih stotinjak metara prevalili u brodiću, vukući ulov. Na suhom su izbrojili ribe: bilo je ih točno stotinu pedeset tri, i sve su bile velike.
Malo aritmetike
Brojevi u Bibliji velika su i zasebna tema: nekada su istočnjački hiperbolični, kao kad se opisuju bajoslovna bogatstva kralja Salomona ili mnoštvo izraelskih vojnika u ratovima; drugi put su iskrivljeni na takav način da se nazire teološka poruka, kao kada se broj pi u gradnji Hrama ne prikazuje kao 3,14, nego kao 3, da bi se i na taj način odala povezanost Boga i njegova svetišta; nekada im nijedno tumačenje ne može stati na kraj, kao kod slavnoga broja Zvijeri iz Otkrivenja, u kojem su brojni tumači nalazili razne skrivene poruke, od kojih je najpoznatija da je to šifrirano ime rimskoga cara Nerona.
Sličan su problem u povijesti izazvale i 153 ribe u apostolskoj mreži. Sveti Jeronim smatrao je da je to broj svih vrsta riba pa bi, dakle, Isusovi učenici izvukli po jednu ribu svake vrste – simbolično, sve. Problem je s tom teorijom što nemamo nigdje iz antike sačuvan popis tih vrsta, ali i to se može objasniti time da je Jeronim o tome čuo ili čitao, a da je izvornik izgubljen, kao i mnogo toga.
Augustin je pošao drugim putem. Broj 153 umnožak je brojeva 17 i 9; 9 je 3 x 3, a 17 = 10 + 7; broj 153, smatrao je veliki biskup i filozof, nije broj ribljih vrsta, nego reprezentant svetih brojeva 3, 7 i 10 – on u sebi skriva Deset Božjih zapovijedi, sedam darova Svetoga Duha i Trojstvo, a to nije malo.
Trokutni brojevi
Da shvatimo Augustinovu ideju, moramo se sjetiti da u antici nisu koristili arapske brojeve, nego rimske ili, još gore, slova abecede, što je jako kompliciralo računanje i onemogućavalo razvoj aritmetike. Da bi se taj pristup mogao skrivati u Bibliji, ukazuje čudna podudarnost da se broj 666 rimskim znamenkama piše DCLXVI, tj. to je zbroj svih rimskih znamenki osim M (1000): 500 (D) + 100 (C) + 50 (L) + 10 (X) + 5 (V) + 1 (I) = 666. Grci su, osim toga, brojeve prikazivali kamenčićima, zbog čega su rano uočili da se neki mogu složiti u trokut (3, 6, 10, 15, 21…), a neki u kvadrat (4, 9, 16, 25, 36…). Ove druge učimo i danas u školama i koristimo ih naširoko, pa ih po uzoru na Grke i zovemo kvadratima (4 je kvadrat broja 2, 9 broja 3, 16 broja 4…), ali trokutni brojevi nisu našli tako široku primjenu. Možemo ih vidjeti kada se čunjevi u kuglani ili kugle na biljarskom stolu slože u trokutasti oblik, i to je gotovo sve.
No u staro doba kvadratnim i trokutastim brojevima pridavala su se različita mistična značenja, a ovdje se to spominje jer je 153 trokutasti broj, i to sedamnaesti – očito je Augustin proučavao mistiku brojeva te je tako naišao i na naš broj. Ovdje moramo spomenuti i da je 666 trokutni broj, 36., što samo pojačava tajnu.
Isus u čamcu
A možda tajne i nema, nego je zbilja bilo 153 ribe u mreži? Predlažem da se vratimo na još jedan susret Isusa s apostolima na jezeru, ali Galilejskom, i to na početku njihova druženja. Marko na početku Evanđelja kaže da je toliko mnoštvo nagrnulo Isusu, da je rekao učenicima da mu prirede barku – u nju je ušao i propovijedao iz nje, a narod je ostao na obali. To je bio toliko uspješan recept, da ga je Isus ponovio bar još jednom, kako Marko bilježi. Ali nije nam zabilježio zašto su ljudi ostali na obali kad su toliko čeznuli da ga dotaknu – zar ne bi barem netko skočio u vodu i doplivao do čamca?
Kada je Pavao doživio brodolom pred Maltom, kako je opisano u Djelima apostolskim, satnik je na brodu oslobodio sužnje da se spase – plivači neka na kopno pođu snagom svojih ruku i nogu, a ostali držeći se za ostatke drvene olupine, pri čemu ne saznajemo u koju je od te dvije skupine pripadao Pavao. Petar je jedina osoba u Novom zavjetu za koju poimence saznajemo da je znao plivati, iako se i on skoro utopio. Znamo kada je to bilo, kad je brodić s apostolima krenuo preko jezera dok se Krist molio na samotnom mjestu, pa se digla oluja po kojoj ih je on sustigao, hodeći po vodi. Ali između toga događaja i onoga kad je Isus propovijedao iz čamca, Marko bilježi još nešto: Isus je rekao učenicima da otplove na samotno mjesto, a narod je prokužio kamo idu i došao pješice prije njih.
Simbolika vode
Evanđelje strogo dijeli obale Galilejskoga jezera od njegove vode. Čvrsto tlo je namijenjeno za narod, a voda ekskluzivno za Isusa koji je ondje u barci s učenicima. Čamac na vodi slika je duhovnoga svijeta u kojim su apostoli s Mesijom, a kopno predstavlja život koji su ostavili. No ni apostoli bez Isusa nisu još zreli za novi život duha – u oluji su nesigurni, a Petar, kad pokuša hodati po vodi, brzo potone.
Nakon uskrsnuća, situacija je drukčija. Sad je Krist na kopnu, a apostoli u čamcu, sami na jezeru. Petar skače u vodu i dolazi Isusu kao suveren plivač u vodi duha – jer jezero i sada, kao i prije, simbolizira Božje kraljevstvo. Petar se više nikad neće utapati, a njegov ulazak u vodu, dok su ostali još uvijek u sigurnosti čamca, jasno ga izdvaja. Što se riba tiče, one svakako predstavljaju plod ili stanovnike Božjega kraljevstva, ma kako shvatili njihov broj. Jer ta je igra brojevima, ma koliko bila zabavna i zavodljiva, u konačnici nevažna – važna je poruka ljubavi, a ljubav se sigurno ne broji i ne važe. Pa ipak, nećemo se tog broja 153 lako riješiti: izmolimo li sve tri desetke krunice u dahu, s jednim nizom uvodnih molitvi, izreći ćemo Zdravo Marijo točno toliko puta.
