Oduvijek me fascinirala činjenica da smo, čak i prije nego što su ljudi znali čitati ili pisati, prije nego što smo živjeli u gradovima ili izumili kotač, stvarali umjetnost. Ljudi bi odlazili u špilje s pigmentima crvenog hematita i crnog ugljena kako bi crtali jelene, losove i bikove. Izrađivali su otiske ruku i pratili put Sunca po nebu kao način sjećanja na svoju prošlost i pripreme za budućnost.
Za mene je to dokaz da je Bog od samog početka u nas usadio želju da stvaramo ljepotu jer je ljepota otkrivenje svijeta izvan ovog zemaljskog.
Adam i Eva stvoreni su na sliku Božju. U nama se ogleda božansko (ako nismo zaprljani grijehom). Naš je poziv učiniti svoje duše lijepima. To je kršćansko hodočašće, omogućeno milošću, provedeno moralnom dobrotom, shvaćeno intelektom i oblikovano ljepotom.
Upravo ta posljednja vrlina – ljepota – nije u potpunosti cijenjena. Naravno, volimo lijepe stvari. Želimo da naši domovi izgledaju lijepo, da na zidovima vješamo umjetnička djela, da ih ukrašavamo i tako dalje. Za posebne prigode oblačimo se u svoju najljepšu odjeću. Neke župe ulažu mnogo resursa u uljepšavanje svog svetog prostora kipovima, umjetnošću i arhitekturom, a neke liturgije svjesno traže ljepotu korištenjem tamjana, pjevanja i lijepog ruha.
Definitivno univerzalno reagiramo na ljepotu, gotovo svi volimo gledati zalaske sunca, slušati glazbu i povremeno posjetiti neki muzej umjetnosti, ali mnogi ljudi smatraju ljepotu lijepim dodatkom. Smatramo kako je ljepotu i umjetnost lijepo imati u blizini, ali kako ipak ne bi smjele stajati na putu praktičnosti i produktivnosti.
Ali zašto su onda ti drevni narodi, u vrijeme kada je svakodnevni opstanak bio upitan, ulagali toliko truda u stvaranje umjetnosti? Zato što je umjetnost bitna.
Ovu temu sv. Bonaventura istražuje u svom eseju O poveznici umjetnosti s teologijom. Meditira o prirodi umjetnosti i zašto je stvaramo.
Ljepota otkriva Boga
„Svemir je poput knjige u kojoj se trojedini Bog objavljuje. Sva priroda, sav svemir i sve što je u njemu trag je Boga”,piše Bonaventura.
Sve što je oku vidljivo oblikovano je od Boga, a ljepota stvorena u vremenu vodi nas u bezvremensko. Mi smo „sjene, odjeci i slike tog prvog, najmoćnijeg, najmudrijeg i najsavršenijeg principa, tog vječnog izvora, svjetlosti, punine, te učinkovite, uzorne i uređujuće umjetnosti.“
Ovaj svijet je ogledalo Raja, a ljepota je dugotrajan pogled na odraz tog ogledala.
Umjetnost otkriva Boga
Ljepota je svuda oko nas – zalasci sunca, planine, polja u cvatu – i sve to otkriva ruku Boga kao Umjetnika. Sasvim je prirodno da stvarajući umjetnost pokušavamo i sami stvoriti vlastitu ljepotu.
Bonaventura kaže da u ovom namjernom stvaranju umjetnosti postoji još veća vrijednost nego u prirodnoj ljepoti jer je to svjesno oponašanje Boga. Umjetnici, dakle, pokušavaju stvoriti ogledala koja otkrivaju nevidljivog Boga.
Umjetnost oponaša Božje stvaralačko djelo
Umjetnici imaju unutarnju motivaciju za stvaranje, čak i ako možda ne mogu uvijek objasniti zašto je stvaranje umjetnosti za njih toliko ispunjavajuće. Ja sam, na primjer, često prisiljen pisati. Pisao bih knjige i eseje čak i ako ih nitko drugi nikada ne bi pročitao.
Kao svećenik, nakon lijepe liturgije osjetim u sebi neku pozitivnu promjenu, ali ne mogu objasniti zašto dođe do te promjene. To je učinak ljepote koji se ne može objasniti ili definirati.
„Svaki umjetnik koji stvara djelo čini to kako bi dobio pohvalu, korist ili zadovoljstvo“, piše Bonaventura, „umjetnost tako ispunjava trostruku svrhu za umjetnika… plemenito dobro, korisno dobro i ugodno dobro.“
Drugim riječima, umjetnik dodaje vrijednost i moralnu svrhu svemiru.
Umjetnost nam otkriva
„Uđi u svoju nutrinu i primijeti da tvoja duša… ne bi mogla voljeti samu sebe ako ne bi poznavala samu sebe.“
Posljedica grijeha je da zapravo ne poznajemo sebe. Zbunjeni smo oko svojih motivacija i teško nam je iskreno procijeniti svoje postupke. Bonaventura tvrdi da se zbog toga borimo voljeti sebe. Ali Bog nas poznaje. Kako bismo dobili jasniju sliku svog unutarnjeg života, stvaramo ljepotu koja slijedi „otiske“ Boga kroz stvaranje kako bismo otkrili njegovu sliku. Kako upoznajemo Boga kroz ljepotu, povećavamo svoje samospoznaje. Umjetnost je vrsta spoznaje. Umjetnost je otkrivenje ljubavi.
Umjetnost je svjetlost i pokret
U početku, Bog stvori svjetlo. Sveti Ivan opisuje to svjetlo kao Logos, savršeno duhovno znanje utjelovljeno u Kristu. Znamo samo ono što možemo vidjeti u njegovom svjetlu. Božansko svjetlo nam pomaže da sudjelujemo u Božjoj slavi dok promatramo čistu dobrotu i istinu.
Vidjeti svjetlo nije jednokratni događaj. Uvijek težimo približiti se njegovu izvoru jer nas sjaj istine pokreće. Bonaventura opisuje putovanje ljepote kao ljestve kojima se penjemo sve više.
Kada stvaramo lijepu umjetnost ili sudjelujemo u njoj, uljepšavamo i vlastitu dušu. Jasnije vidimo Boga, jasnije vidimo sebe i kročimo putem vječnosti.
(Vlč. Michael Rennier, izvor: Aleteia)
