Svima su usta puna slobode, a nikad ljudi nisu bili manje slobodni. Sloboda u govoru, ponašanju, odijevanju, življenju, odlučivanju… Je li to sloboda? U svijetu koji je zarobljen vlastitim grijesima i potrebom za stalnim isticanjem i naglašavanjem očitoga, gubi se smisao i ljepota čovjeka. Gomilanje imanja i moći ne čini ljude sretnijima, a ni slobodnijima. Današnji materijalistički pristup i potrošački mentalitet služe kao porobljivači onih koji im trebaju za vlastitu promidžbu, a sve uz slogane „budi slobodan”, „budi svoj”. Tjeraju konzumente na stalnu ovisnost i ne prepuštaju ih ni trena njima samima, nego ih bombardiraju svim i svačim služeći se njihovom stalnom prisutnošću na ekranima. Sve više ljudi stradava jer ulicom hodaju opčinjeni tom napravom koja im oduzima vrijeme i pažnju. Vozači automobila gube život jer umjesto da prate cestu prate svjetlila i mamce koji iskaču iz ekrana. Čovjek je postao neslobodan i ne odlučuje više o sebi na smislen način. Mobiteli snimaju razgovore, reagiraju na određene riječi i onda stanu dolaziti određene reklame, ponude ili vijesti vezane za razgovor. I svi to znaju i svi dopuštaju takva događanja, ods. takve slobode „…slobode od svih mogućih ograničenja, kako kulturnih i društvenih tako i onih moralnih, pa čak i ograničenja definiranih ljudskom prirodom. Ne postoji nijedan segment ljudskog postojanja koji nije izvrgnut ovom posredovanju. Sloboda je postala jedini autoritet. Sa svih strana smo ‘prisiljeni na slobodu’”, ističe novinar Borislav Ristić. Sve je nadomak ruke, ali zašto izmiče? Jacques Philippe kazuje da „slobodan čovjek, duhovno ‘zreo’ kršćanin, što znači onaj koji je doista postao ‘dijete Božje’, je onaj koji je iskusio svoju radikalnu ništavnost, svoju apsolutnu bijedu, koji je bio kao ‘sveden na ništa’, ali koji je usred tog ništavila konačno otkrio neizrecivu nježnost, apsolutno bezuvjetnu ljubav Božju”.
U potrazi za samim sobom
Koliko je čovjek danas udaljen od Boga svjedok je stvarnost koja nas okružuje. Na svakom koraku vidimo mlade izgubljene u traganju za samima sobom i svojim bitkom. Njihova vanjština pokazuje njihov unutarnji nemir. Nametnuti trendovi od nekih, nazovi znalaca, čine od generacija mladih ovisnike o tuđem mišljenju i pogledu na svijet. Sloboda Božjega bića im se oduzima, a nameću okovi prolaznih ‘vrijednosti’, koje su stalne koliko i ljiljani u polju, danas jesu a sutra se u peć bacaju i nove se žrtve traže i prinose. S druge strane, zaboravlja se da sve pozitivno i dobro u našem životu dolazi od Božje milosti, od nezasluženoga i besplatnoga djelovanja Duha Svetoga u našem srcu. Ali milost ne može biti potpuno plodna bez suradnje naše slobode. „Stvorio sam vas bez vas, ali vas neću spasiti bez vas”, rekao je Gospodin svetoj Katarini Sijenskoj.
„Duhu trebaju posude. Život teče kroz tijelo. Život duha nije prolazan osjećaj, nego život koji stalno održava tijelo živim. Duh koji je… vezan uz Sveto pismo, vezan je i uz Tijelo, Crkvu. Isto je i s ljudskim tijelom. Ne možemo odvojiti tijelo i duh, a ostati na životu. Isto je s Tijelom Kristovim. Ako Duh i Tijelo odvojimo jedno od drugoga, ta će odvojenost nužno voditi u stagnaciju i smrt. Opasnost nije u obliku nego u bezobličnosti”, ističe Ulf Ekman, bivši švedski protestantski pastor i obraćenik na katoličku vjeru, u knjizi Veliko otkriće. On također upozorava da je pogrešno birati između vlastite vjere i vjere Crkve jer one moraju ići zajedno. „Crkva je nužna za moje spasenje, a nije preprjeka. Ona je rješenje a nije problem u mojem kršćanskom životu.” Autor knjige Benediktova opcija Rod Dreher upozorava na događanja u Crkvi u Americi, a slična zbivanja su sve prisutnija i u Europi. „Današnji kršćani proživljavaju porođajne muke nastajanja buduće Crkve, a to je prilično zastrašujuće. Dok se stara uporišta ruše, niču nove prilike. Oni koji budu htjeli zadržati pedagoške forme – državne, privatne i župne – koje više ne mogu oblikovati srca i umove novih naraštaja na autentično kršćanski način, izlažu se riziku da naštete svojoj djeci jer će ona ostati moralno i duhovno ranjiva. Nova je kontrakultura klasična kršćanska naobrazba. Za tek nešto više od jednoga stoljeća kršćani su se iz središta američke kulture preselili na njezine margine. Prihvatimo svoj položaj i ponosimo se njime.”
Moliti za prosvjetljenje i snagu
Što se može učiniti da se mlade otrgne od utjecaja svijeta koji im ne želi dobro i vrati u krilo majčino? Vratiti se počecima Crkve i nastojati raditi na ‘jedinstvu djece Božje’. Razjedinjenost u shvaćanju, tumačenju i prakticiranju vjere postala je kamen spoticanja. Današnji Savli progone Crkvu, a da i ne znaju zašto to čine. Relativizam je sveprisutan u svakodnevici, što će reći da je svatko slobodan raditi što mu volja, birati istinu za sebe i drugome dopuštati isto. Sve dok se ne sukobe ‘dvije istine’, dobro je. Prema kršćanskoj vjeri, postoje stvari koje su objektivno istinite i Crkva ih treba štititi i čuvati, jer su one presudne za spasenje ljudi. Crkva Boga živoga, stup i uporište istine (1 Tim 3,15) Kršćani trebaju Crkvu radi vlastite dobrobiti jer je ona nositeljica Istine. „Živimo u društvu gdje je distanciranje od katoličke vjere pitanje društvenog prestiža, neka vrsta inicijacije u povlaštene slojeve društva”, primjećuje novinar Goran Andrijanić.
Dreher ističe da obnova kršćanstva po modelu sv. Benedikta „podsjeća da su rad i bogoštovlje neraskidivo povezani i da naše karijere nisu odvojene od naše vjere”, te preporučuje askezu digitalnoga posta jer „trebala bi nam pomoći da sve dijelove svojega života rasporedimo oko Boga”. Udaljavanjem od svih portala i navezanosti na Viber, Facebook, Twitter, Instagram te mobilne telefone i računala učinit će da se vratimo iskonskim vrijednostima i jedni drugima. Potrebna je korjenita obnova kršćanstva kako bismo ponovno izgradili temelje društva koje se nama naočigled urušava u pretjeranim slobodama koje nas zbunjuju i ograničavaju slobodu izražavanja i stvaralaštva a sve u duhu tzv. političke korektnosti. „Imperativ slobode nudi osjećaj zatvora”, upozorava Ristić.
Dreher primjećuje: „Mi kršćani možda niječemo da je Bog mrtav, no ako prihvaćamo vjerski individualizam i njegovo teološko zaleđe – moralistički terapeutski deizam – time naviještamo Boga koji doduše nije mrtav, ali je u hospiciju, prikovan za krevet.” Pravilo sv. Benedikta predstavlja mogućnost izlaska iz postojeće situacije i model obnove. „To je strategija prihvaćanja ‘progonstva u vlastitomu domu’ i izgradnje snažne kontrakulture, utemeljena na autoritetu Svetoga pisma i na mudrosti prve Crkve. Svjesni otrovna utjecaja suvremenoga sekularizma i fragmentacije koju izaziva relativizam, kršćani Benediktove opcije oblikuju svoje djelatnosti i zajednice ugledajući se na Sveto pismo i Benediktovo ‘Pravilo’. Ne obuzima ih panika niti su pretjerano opušteni: shvaćaju da novi poredak nije problem koji treba riješiti, nego stvarnost s kojom treba živjeti. Oni uče kako ustrajati, s vjerom i kreativnošću; produbljuju svoj molitveni život; usvajaju prakse koje u prvi plan stavljaju obitelj i zajednicu, a ne stranačku politiku, te grade crkve, škole i druge ustanove unutar kojih pravovjerno kršćanstvo može preživjeti potop i napredovati.” Dreher tvrdi da su kršćani danas izloženi barbarskome svijetu koji „umjesto životinjskoga krzna i kopalja iz prošlosti, nose dizajnerska odijela i pametne mobitele”.
U obilju ‘sloboda’ i svakodnevnih izazova prolaznih vrijednosti, ostaje nam moliti Duha Svetoga za prosvjetljenje i snagu. „Ne znamo što očekuje naš svijet u godinama koje dolaze, koji će događaji obilježiti treće tisućljeće. Jedna je stvar ipak sigurna: oni koji će znati otkriti i razviti taj neotuđivi prostor slobode što ga je Bog stavio u njihova srca kada je od njih učinio svoje sinove nikad neće biti iznenađeni”, kazuje Jacques Philippe u knjizi Unutarnja sloboda.
