Otkako je svijeta i vijeka nije čovjeku stran nesklad između riječi i djela. A kada se tomu doda još i misao, onda se dobije nešto svojstveno samo čovjeku, a to je da može jedno misliti, drugo govoriti, a treće raditi. U politici je ovo svojstvo dovedeno gotovo do savršenstva. Kako se čovjek definira i kao političko biće (homo politicus), onda se ovo umijeće često koristi i u svakodnevnom životu. Ništa mu nije sveto, pa ni religiozno i vjersko. I tako, umjesto da vjersko zahvati političko, političko zarobi vjersko, a iz te simbioze rijetko kad iziđe nešto dobro.
Evanđelja nam stavljaju kao uzor jednoga potpuno drukčijeg, novoga čovjeka, kojega Bog naziva svojim djetetom jer ga je stvorio na svoju sliku. Takav čovjek se, između ostalog, naziva novim jer su mu djela u skladu s riječima, za razliku od staroga koji govori, a ne čini. On je dosljedan jer angažirano radi ono što misli i govori za razliku od staroga koji veže i ljudima na pleća tovari teška bremena, a sam ni da bi prstom maknuo.
Takav čovjek nije utopija ili ideja. Sam ga je Isus svojim životom i djelom utjelovio. Nedvosmisleno je podvukao da se jedino tako mogu prepoznati njegovi učenici i nasljedovatelji. Kršćani. Kao takvi, ne dijele se jer imaju samo jednoga učitelja i svi su braća. A kako su braća, imaju jednoga Oca – onoga na nebesima. Zato ne popunjavaju redove raznoraznim vođama jer priznaju samo jednoga vođu, a to je Krist (Mt 23,10). U njima ne smije ostati ni traga staroga čovjeka politikantstva, pismoznanstva i farizejstva. Sada se nameće pitanje: ako smo Kristovi, ako su nam Njegove riječi i nauk zajednički, zašto smo kao Kristovi već toliko vremena podijeljeni i razjedinjeni? Mnogo je razloga, ali povijest nas uči da se to uvijek dogodi onda kad čovjek kao političko biće uzme primat nad čovjekom kao Božjim djetetom.
Suvremeni ekumenizam je s pravom počeo kao poslanje, pa posrnuo u mentalitet spajanja, zatim u obrambenu birokraciju da bi se na kraju našao u izlizanim formama ekstremne politizacije (Thomas C. Oden). Nužno bi bilo da kao kršćani najprije iskreno i duboko dijalogiziramo sa samima sobom kako bi prema Isusovim uputama uskladili svoje misli, riječi i djela. Lako ćemo onda jedni s drugima, ne samo dijalogizirati nego se ujediniti oko svima nama jednoga Učitelja, Oca i Vođe, koji jasno kaže da onaj tko s Njim ne sabire, taj rasipa (Lk 11,23). A zar kao kršćani predugo ne rasipamo?