Konkretno se može reći da je to slučaj u kojemu katolička stranka želi sklopiti ženidbu u Katoličkoj Crkvi s drugom strankom koja je ateist, islamske ili židovske vjeroispovijesti, općenito s osobom koja nije krštena.
Izraz disparitas cultus svećenstvo često, a vjernici još češće poistovjećuju sa zabranom mješovite ženidbe, što je apsolutno pogrešno. Doduše i on se može nazivati mješovitom ženidbom, ali se nikada ne može poistovjetiti sa zabranom mješovite ženidbe. Zabrana mješovite ženidbe sasvim je druga teološko-pravna situacija jer se radi o dvije krštene osobe od kojih je jedna krštena u Katoličkoj Crkvi ili je u nju naknadno primljena, dok je druga osoba krštena u nekoj drugoj Crkvi ili crkvenoj zajednici koje nisu u punom zajedništvu s Katoličkom Crkvom kao što je Pravoslavna Crkva, Evangelička Crkva i druge crkvene zajednice koje imaju valjano krštenje.
Zapreka različitosti vjere česta je pojava na našim prostorima zbog uvjetovanosti prisutnosti drugih vjera i naroda koji nemaju krštenje te samom tom činjenicom veća je i mogućnost da katolik želi sklopiti ženidbu s osobom koja nije katolik. Stoga je dobro barem općenito poznavati osnovne činjenice i pravne mogućnosti.
Budući da se radi o ženidbi između katoličke stranke i nekrštene osobe, ne može se reći da se radi o sakramentalnoj ženidbi jer prema nauku Katoličke Crkve za sakramentalnu ženidbu potrebna su dva krštenja, tj. da su obje stranke valjano krštene. U ovoj ženidbi katolik ostaje katolik dok druga stranka ostaje i dalje ono što je bila, npr. ateist, musliman, židov i sl. O čemu je onda ovdje riječ ako se ne radi o sakramentalnoj ženidbi? Radi se o pravnom reguliranju braka od strane same Crkve kako bi se krštenoj osobi izišlo u susret, da bi takva osoba mogla i dalje u punom smislu živjeti i prakticirati svoju vjeru, tj. pristupati sakramentima. Bez ovoga pravnog crkvenog odobrenja osoba ne bi više mogla sve to činiti.
Praktični razlozi zapreke
Ova zapreka ili smetnja nije nešto što je nastalo jučer, nego vuče svoje korijene iz samih početaka Crkve, a prema tumačenju crkvenih pravnika, među kojima se ističe L. Chiappetta, nastala je više iz pastoralnih nego pravnih razloga. Tako ovaj autor navodi da je prirodno bilo da su prvi kršćani imali poteškoća sklapajući ženidbe s poganima (terminus technicus). Ako se čitaju poslanice Gospodinovih apostola upućene prvim zajednicama, može se vidjeti da ih oni upravo na to upozoravaju pozivajući se na opomene sadržane u Starom zavjetu (Izl 34, 6; Pnz 7,3-4; Ezr 9–10; Neh 13,23-29 i sl.) te su načelno bili protiv takvih ženidbenih veza koje su bile opasne za vjeru i za mir u kući.
Osvrt na ovu problematiku nalazimo već kod svetoga Pavla koji u Prvoj poslanici Korinćanima, govoreći o udovicama, tvrdi da su se one slobodne udati se za koga hoće samo neka to bude u Gospodinu (1 Kor 7,39), tj. uz uvjet, prema općem tumačenju, da ženidbu sklope s kršćaninom. Mnogo je jasnija opomena sadržana u Drugoj Poslanici Korinćanima: „Ne budite s nevjernicima pod jednim te istim jarmom! Što ima pravednost s bezakonjem? Što li je zajedničko svjetlu i tami? Kako je moguć sporazum između Krista i Belijara? Kakva postoji zajednica između vjernika i nevjernika?” (2 Kor 6,14-15). Tim riječima je Pavao upozoravao kršćane na opasnosti koje su mogle proizići iz previše tijesnih odnosa s nevjernicima. Na drugom mjestu je apostol Petar nešto blaži kada govori o dužnosti svjedočanstva vjernika u braku ističući nadu mogućnosti obraćenja poganskoga ženidbenog druga: „Tako i vi, žene, budite pokorne svojim muževima, da i oni koji možda ne vjeruju Riječi, budu pridobiveni bez riječi ponašanjem vas žena, kad vide vaše čisto i bogobojazno življenje” (1 Pt 3,1-3).
Kada se govori o dovođenju u opasnost vlastite vjere i kućnoga mira, ta upozorenja Apostola vrijede i danas, naročito kada se sve više mladi katolici…
Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš preplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i pretplata@svjetlorijeci.
