Početna stranica » Petar Kočić – Između književnosti i politike

Petar Kočić – Između književnosti i politike

129 pregleda

„Treba da i ovo znaš, da ću ja možda i po zatvorima i apsanama provesti veći dio svog života, jer ćemo mi đaci otpočeti borbu protiv Švabe, koji guli naš narod, otima mu slobodu i ubija sreću. Ako si na sve pripravna, možeš poći za me, ako nisi, onda je bolje da me ostaviš, pa sa mnom šta bude.”

Tako je pisao Kočić iz Beča 1901. svojoj budućoj supruzi Milki Vukmanović. Imao je tada 23 godine i u Beču je tek započeo studij slavistike. Tu se sa strašću uključio u političke akcije srpske omladine protiv austrougarske vlasti u Bosni i Hercegovini. Tu je u bečkim kavanama s drugim srpskim studentima iz Bosne dugo u noć sanjao o buni protiv „Švabe” i njegove aspiracije na njihov zavičaj. Taj svoj politički angažman intenzivirao je dolaskom u Sarajevo, gdje je zbog učestvovanja u otporu aneksiji Bosne bio zatvoren i osuđen na progonstvo u rodni kraj. (Dogodilo se, dakle, upravo ono što je i slutio! Apsana i progon!) Međutim, time vlasti nisu skršile njegovu pobunu. U Banjaluci je on samo nastavio svoje političko djelovanje, kao urednik lista Otadžbina, a onda i kao zastupnik u Bosanskom saboru.

U isto vrijeme on se već kao student u Beču počeo intenzivno baviti književnim radom. Nemamo saznanja o njegovoj lektiri tijekom njegova četverogodišnjega boravka na studijama, ali se na osnovu samih pripovijedaka da naslutiti da je na njegovo književno sazrijevanje djelovala živa književna atmosfera s kojom se, kao mlad student slavistike, suočio u Beču. Onu delikatnu modernističku narativnu formu, u kojoj se fabula razlaže kao kriza svijesti pojedinca suočenoga sa svojom tragičnom sudbinom, Kočić je nesumnjivo učio od onovremenih njemačkih i ruskih majstora kratke pripovjedne forme.

U isto vrijeme kad je snivao svoj san o slobodnoj Bosni, on je za vrijeme boravka u Beču stigao pripremiti tri knjige pripovijedaka pod istim naslovom S planine i ispod planine (I. izdanje, Sremski Karlovci, 1902; II. izdanje, Zagreb, 1904: III. izdanje, Beograd, 1905). On u Beču, dakle, nije prebolijevao samo „sve rane svoga roda” već i „svjetski bol” europskoga fin du siecle. Poput pravoga modernog pripovjedača on je pokazivao naklonost prema neobičnim, izuzetnim ličnostima koje „iskaču” iz svoje sredine i onoga što se u njoj smatra normalnim i običnim. Kočićevi likovi uvijek imaju jednu mjeru izuzetnosti po kojoj izrastaju u tragične „junake” čiju sudbinu pripovjedač sabija u onu „orahovu ljusku” kratke priče o kojoj je govorio Thomas Mann.

U stvari, u kulturnom životu Bosne i Hercegovine s početka 20. stoljeća malo je bilo onih koji su kao Kočić pečat svoje ličnosti tako snažno otisnuli na dva zasebna, ali čvrsto isprepletena kulturalna područja: na književno stvaranje i na politički život. A ta dvojnost njegova djelovanja otvorila je dilemu – Tko je zapravo Petar Kočić? Je li on primarno politički aktivist: „rodoljub”, „narodni tribun”, „saborski zastupnik”, ideolog političke borbe bosanskih Srba protiv austro-ugarskoga anektiranja Bosne ili je pak on…


Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš preplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i pretplata@svjetlorijeci.