Tako je pisao Kočić iz Beča 1901. svojoj budućoj supruzi Milki Vukmanović. Imao je tada 23 godine i u Beču je tek započeo studij slavistike. Tu se sa strašću uključio u političke akcije srpske omladine protiv austrougarske vlasti u Bosni i Hercegovini. Tu je u bečkim kavanama s drugim srpskim studentima iz Bosne dugo u noć sanjao o buni protiv „Švabe” i njegove aspiracije na njihov zavičaj. Taj svoj politički angažman intenzivirao je dolaskom u Sarajevo, gdje je zbog učestvovanja u otporu aneksiji Bosne bio zatvoren i osuđen na progonstvo u rodni kraj. (Dogodilo se, dakle, upravo ono što je i slutio! Apsana i progon!) Međutim, time vlasti nisu skršile njegovu pobunu. U Banjaluci je on samo nastavio svoje političko djelovanje, kao urednik lista Otadžbina, a onda i kao zastupnik u Bosanskom saboru.
U isto vrijeme on se već kao student u Beču počeo intenzivno baviti književnim radom. Nemamo saznanja o njegovoj lektiri tijekom njegova četverogodišnjega boravka na studijama, ali se na osnovu samih pripovijedaka da naslutiti da je na njegovo književno sazrijevanje djelovala živa književna atmosfera s kojom se, kao mlad student slavistike, suočio u Beču. Onu delikatnu modernističku narativnu formu, u kojoj se fabula razlaže kao kriza svijesti pojedinca suočenoga sa svojom tragičnom sudbinom, Kočić je nesumnjivo učio od onovremenih njemačkih i ruskih majstora kratke pripovjedne forme.
U isto vrijeme kad je snivao svoj san o slobodnoj Bosni, on je za vrijeme boravka u Beču stigao pripremiti tri knjige pripovijedaka pod istim naslovom S planine i ispod planine (I. izdanje, Sremski Karlovci, 1902; II. izdanje, Zagreb, 1904: III. izdanje, Beograd, 1905). On u Beču, dakle, nije prebolijevao samo „sve rane svoga roda” već i „svjetski bol” europskoga fin du siecle. Poput pravoga modernog pripovjedača on je pokazivao naklonost prema neobičnim, izuzetnim ličnostima koje „iskaču” iz svoje sredine i onoga što se u njoj smatra normalnim i običnim. Kočićevi likovi uvijek imaju jednu mjeru izuzetnosti po kojoj izrastaju u tragične „junake” čiju sudbinu pripovjedač sabija u onu „orahovu ljusku” kratke priče o kojoj je govorio Thomas Mann.
U stvari, u kulturnom životu Bosne i Hercegovine s početka 20. stoljeća malo je bilo onih koji su kao Kočić pečat svoje ličnosti tako snažno otisnuli na dva zasebna, ali čvrsto isprepletena kulturalna područja: na književno stvaranje i na politički život. A ta dvojnost njegova djelovanja otvorila je dilemu – Tko je zapravo Petar Kočić? Je li on primarno politički aktivist: „rodoljub”, „narodni tribun”, „saborski zastupnik”, ideolog političke borbe bosanskih Srba protiv austro-ugarskoga anektiranja Bosne ili je pak on…
Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš preplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i pretplata@svjetlorijeci.
