Zaljubljenost se može opisati kao stanje (po)rađanja, postanka, kretanja dviju pojedinačnih osoba, iz čega nastaje jedno novo „mi”. Zaljubljenost je istodobno i nešto ostvareno, i nešto nedovršeno (što još treba ostvariti). Zbog toga se ona ubraja u red izvan-rednih ljudskih iskustava, koje nas uvijek stavlja pred dvojbu izbora našega bića: kazati drugome naše „da”, bez ikakva jamstva, sigurnosti. To je početak nove, drukčije egzistencije za koju se ne zna je li ostvariva. Kad se netko zaljubi, za njega staje vrijeme, vrtoglavo se mijenja dosadašnji i budući način života; on/a „gubi pamet”(razbor).
Prava zaljubljenost
Je li moguće istodobno voljeti dvije osobe? Svakako! Voljeti jednu a zaljubiti se u drugu? – Također! Zaljubiti se u dvije osobe? – Ne! Svatko od nas voli više osoba: roditelje, braću, sestre, prijatelje, rodbinu, poznanike. Ovisno o kvaliteti i intenzitetu odnosa, može biti govora o različitim oblicima i stupnjevima ljubavi. Jedna ljubav ne smeta niti isključuje drugu. Međutim, zaljubiti se istodobno u dvije osobe – nemoguće je! Kako, onda, da često čujemo: „Volim obojicu/obje” ili „Ne znam koga više volim”? Takvo što se npr. može dogoditi među sestrama ili dobrim prijateljicama kada zavole istoga mladića. U tome slučaju najvjerojatnije se radi o stadiju pred-zaljubljenosti.
Prava zaljubljenost je moguća samo između dvije osobe. Ako je u pitanju treća osoba, to prestaje biti par a nastaje grupa, kolektiv (makar tročlani). Biti zaljubljen u dvije osobe upućuje na prijelazno stanje neodlučnosti, neodređenosti s posve neizvjesnim ishodom. Zaljubljenost nastaje isključivo između dviju osoba od kojih svaka ima svoju osobnu životnu povijest, sustav vrednota, emocija, potreba i želja. Zaljubljenost zaokuplja cijeli svijet doživljaja, emocija, odnosa; „goni” ih neodoljivo u jednome smjeru. Biti zaljubljen u dvije osobe značilo bi u isto vrijeme htjeti ići u dva suprotna smjera.
Glavna obilježja zaljubljenosti sastoje se u posvemašnjoj spremnosti i odlučnosti pojedine osobe da se odrekne, „pregori” do tada bitne stvari u prilog nove, zajedničke stvarnosti. Svaka od naznačenih osoba donosi sa sobom gustu mrežu međuljudskih odnosa, od kojih jedan dio želi zadržati, a drugi prilagoditi novoj situaciji.
Ne zaljubljuju se svi
Prvi preduvjet zaljubljenosti jest osjećaj neprikladnosti, ništavnosti, nepotpunosti, te sram zbog toga. Samo onaj tko nema što izgubiti, spreman je zaigrati na sve ili ništa. Povodom mogu biti razočaranja ili „zavist” zbog sreće drugih oko nas. Ne uspijevaju se zaljubiti one osobe koje nisu spremne preokrenuti svoj život „naglavačke”, riskirati, baciti se u vatru… Nitko se ne zaljubljuje ako je i djelomice zadovoljan s onim kakav je i što je (samodostatnost). Predispozicije za zaljubljenost ne nastaju usljed želje za ljubavlju, već usljed buđenja života u nama, čežnje za srećom i spoznajom da smo isključeni iz kruga sretnika.
Postoje slučajevi u kojima se dvije osobe susretnu i obostrano zaljube podjednako. Postoje, međutim, slučajevi u kojima se samo jedna osoba zaljubi (jednostrana zaljubljenost). Onaj tko je zaista zaljubljen, teži k stvaranju imaginarnog, čarobnoga svijeta; tko je manje zaljubljen, postavlja konkretne zahtjeve. U neuravnoteženoj zaljubljenosti uočljiv je sljedeći paradoks: osoba koja manje voli obično prigovara drugoj zbog manjka osjećajnosti, finoće ili zbog egoizma, dok ona „do ušiju zaljubljena” cijelim svojim držanjem postavlja ključno pitanje: „Voliš li me?” Onim tko je posve zaljubljen može se vješto manipulirati, iskorištavajući njegovu slabost.
Od zaljubljenosti prema ljubavi
Put od zaljubljenosti prema ljubavi načinjen je od cijeloga niza ispita, provjera, malih i velikih „dokaza” istinske ljubavi. Postoje dva moguća ishoda: 1) ili zaljubljenost završi u ljubavi, tj. želji i spremnosti darivanja i posvećenja drugome; 2) ili se ugasi sama od sebe… Karakteristično iskustvo zaljubljene osobe je neodoljiva želja da se „udomi” kod voljene osobe. Stvarajući svoj životni projekt, pojedinačna osoba nastoji unijeti što je moguće veći udio svojih zamisli, planova, iza kojih stoji poruka: „Ako me voliš, bit ćeš spremna prilagoditi svoj život našemu zajedničkom životu”. Prihvati li druga osoba i te uvjete, dolazi se na točku gdje više nema povratka unatrag. Slijedi nagodba, sporazum, koji se poštuje za ostatak života.
A ostvarena ljubav je kao ljubav majke prema djetetu; majke koja je vječno i neodoljivo zaljubljena u svoje čedo. U tome smislu bi se moglo kazati da je zaljubljenost trajno zahvaljivanje ljubljenoj osobi što postoji!
