Pamtim to kroz zgodne anegdote, kako su, prvenstveno starije, nepismene žene u selu, molile spajajući iskrivljene latinske riječi, onako kako su ih one čule i zapamtile, u potpuno nove, bez ikakva značenja. Jasno, pPri tom su se, jasno, trudile, svaka za sebe, biti što glasnija, jer mi ljudi uglavnom smatramo da će nas tako Bog bolje čuti i prije uslišati molitvu. Kako li je to moralo zvučati ušima mladoga bogoslova ili onom svećeniku na oltaru…
Znam, oni drukčijih stavova reći će da se griješi ili izgovara bez razmišljanja i na materinskojem jeziku, da ne treba baš sve, niti u potpunosti demistificirati, da je to bio univerzalni jezik, koji je ujedno označavao i vezu s Crkvom, nepromjenjiv… Kao i to da smo danas daleko obrazovaniji nego tada. Sve to stoji. Ipak, prilično sam sigurna, kako je moja baka s početka priče, nakon što je bila zatečena promjenama u obredu, jer volimo rutinu pa tvrdoglavo prigovaramo, na koncu ipak bila zadovoljna. Kao i svi mi danas koji molitve, riječi slavlja, lakše objasnimo, lakše približimo svojoj djeci na narodnom, materinskojem jeziku. I ne manje važno, lakše pronađemo sebe. Znate onaj trenutak kada te nešto jako boli, brine, a onda u riječima evanđelja, propovijedi, ma molitve ili stiha pronađeš utjehu i nadu. Božju poruku, baš u pravi trenutak, kao da se upravo tebi riječima obratio i kaže ti – Izdrži, bit će dobro! Jer čak i čvrsta osobna vjera mučena kušnjom ponekad treba zagrljaj!
Jer vjera se ne da stiskati, ucjenjivati i plašiti. Pa sjetite se samo Jehovinih svjedoka. Kad ljude presreću na ulici, guraju u lice svoju „Kulu stražara“ ili uporno dolaze na vrata, kucaju i plaše – Budi spašen! Odaberi pravi put! Kraj je blizu! Budi jedan od malobrojnih! Uz dužnu ispriku, normalna je reakcija da poželiš pobjeći iz vlastite kuće glavom bez obzira gazeći i zadnju mrvu pristojnosti kojoj su te roditelji naučili. Toliki pritisak, prijetnja, napadnost… I po tko zna koji put se upitam – koga uopće mogu na taj način pridobiti? Vjerujte što hoćete, samo idite. Samo šutite! Ucjena i vjera se ne vole!
Osim toga, danas postoje načini da se vijesti, riječi, puno brže šire. To je blagodat i ujedno bolna točka doba u kojem živimo. Toliko je portala, stranica i linkova poveznica na kojima se može pronaći mnoštvo korisnih obavijesti, informacija, razmišljanja, rasprava i tekstova vjerskoga sadržaja. I to je dobra strana priče, dostupnost u svakom trenutku, širina. Raspoloživost upravo onim što nas trenutno zanima.
Ono što nije dobro je što se u mnoštvu žita nalazi i mnoštvo kukolja, pa treba pažljivo razlučiti jedno od drugoga. Kao i sve ostalo ponuđeno na bespućima mreže. Često nismo dovoljno čvrsti, dovoljno stabilnih stavova da isprve proniknemo u bit neke informacije. Ljudima sjajno zvuči senzacionalizam, drukčije razmatranje o nečemu, urote i zavjere, pa bile one i potpuno neutemeljene. Takve informacije preuzimaju bez razmišljanja i s vremenom postaju zbunjeni, nesigurni, zapravo paradoksalno neinformirani.
Evo nedavna crtica iz života moje Crkve -– u tijeku su nekakvi građevinski radovi, preuređenje, pa i unutrašnjosti same crkve. Zbog nepredviđenih okolnosti, kako to u gradnji obično biva, prošle nedjelje (…)
Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš preplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i pretplata@svjetlorijeci.
