Gubi se i granica početka iščekivanja jer se zbog utrke za zaradom produživalo vrijeme prodaje šarenih predmeta pa već i prije blagdana Svi sveti u policama stoje svijeće i plastično cvijeće, bundeve, kosturi i duhovi, ali već i božićni ukrasi. Neki trgovački centri tijekom cijele godine prodaju ukrase vezane uz sve blagdane.
A u gradu se više i ne skidaju neki ukrasi i lampice tijekom cijele godine. Lakše je tako. I nije to loše, iako nekako razvodni svečani osjećaj koji je do nedavno bio rezerviran samo za tada.
Nakon stiliziranih, pa i hologramskih jelki koje se samo projiciraju na zid, ove je godine definitivno „hit” reklama: „Kupite pola božićne jelke, zauzima manje mjesta.” I slušam ljude kako govore: „Moram se složiti, nije loša ideja.” Vrijeme blagdana nametnulo se i kao „vrijeme darivanja”. Još jedna izvrsna ideja kako prodati što više predmeta koji zapravo nikome ne trebaju. Predmeti umjesto lijepe riječi, druženja. To je puno lakše. Kupiš predmet, zamotaš u šareni papir i to je to. Predmeti i „govore”, odnosno na njima sve piše. Barem na omotu.
Istina je između
Korizma je za sada ipak još nekako ostala rezervirana za promišljanja, meditaciju, molitvu, odricanja od materijalnoga. Koliko-toliko. No, kraj godine se sve više nekako promijenio. U redu je opustiti se blizu kraja pretjerano teške i naporne godine, nije loše ni sve te popratne pojave iskoristiti kao teme za promišljanja o smislu i besmislu. Ali nekako kao i svaki gubitak granica, kada je sve dozvoljeno, neminovno dovodi do kriza u pojedincima, ali i društvu. Nakon niza godina ograničavanja i treninga opsesivnih ponavljajućih stereotipnih radnji kako bi se održao uvijek isti način života ma koliko bio loš, ponekad se stječe dojam kako je cijela naša civilizacija bazično opsesivno kompulzivna i to ne samo u Japanu. Odgoj ograničenjima na svakom polju dovodi do silne napetosti u pojedincima koja se mora nekako osloboditi. Često susrećemo ambivalentne osobe koje ne znaju vole li, mrze li, koje žele promjene, ali ih se plaše pa osuđuju sve što je drukčije. Također susrećemo i one koji izgaraju u borbi za ideje kojih se više nitko ne sjeća, kao i one koji su izgubili svaki smisao pa se drogiraju.
Samokontrola se nudi kao jedan od recepata za sretan život, a gubitak kontrole kao bolesno stanje za koje se traži i liječenje. Istina je uvijek negdje između.
No, kako se to već godinama događa, u psihijatriju, znanost o liječenju psihičkih i mentalnih poremećaja, uvrštavaju se i različita stanja proistekla iz poljuljanih društvenih okolnosti, koja zapravo nisu bolesti, već poremećaji. A to su po definiciji one situacije u kojima zbog nečega dolazi do remećenja nekoga od važnih životnih dijelova, poput osobnoga lošeg osjećanja, smetnji u odnosima s drugima, na radnom mjestu, u školi. Na primjer, gubitak ili nedovoljna samokontrola smatra se poremećajem i ljudi traže pomoć psihologa i psihijatra kako bi smanjili štetu koju zbog toga čine sebi ili drugima.
Patološko kupovanje
Za ovo vrijeme tipičan je još jedan od tih poremećaja iz Medicinske klasifikacije bolesti, posebno zanimljiv i specifičan baš za vrijeme u kojem živimo. To je tzv. patološko kupovanje. Prema definiciji, osoba je preokupirana kupovinom i provodi puno svoga vremena u kupnji. Obično opisuje povećanu razinu neodređenoga nemira ili tjeskobe od koje je oslobađa samo kupnja. Razlikuju se četiri faze poremećaja. Prva je faza anticipacija, promišljanje o kupovini nečega, tijekom koje se razvijaju misli i žudnja o potrebi posjedovanja nekoga predmeta ili same kupovine. Ovu fazu koristi reklamna industrija kada upornim prikazivanjem nekoga proizvoda kod osoba izazove osjećaj kako baš to moraju imati i da im je neophodno. Čak postoji i izraz koji se često čuje u tom kontekstu must-have. Možda nam promiče „ispod radara”, ali portali i novine su puni must-have krpica, obuće, a naročito igrački. Jer, kako će roditelji odoljeti djetetovoj želji za 77 lutkom ili videoigricom, naročito u vrijeme Božića? Nema veze što će je zaboraviti za dva dana jer ih već ima 76. Nema veze, roditelji će kupovati kako bi skupili bodove za sličice i potom za velik novac kupili još jednoga precijenjenog plišanca.
U drugoj fazi patološkoga kupovanja osoba se na svoj način priprema za kupovinu, odlučuje kada i kamo ići, kako se obući, koliko novca ili još gore koje kreditne kartice ponijeti. Kartice same po sebi imaju osobinu da oduzimaju vizualnu kontrolu o potrošenim sredstvima i daju osjećaj sigurnosti bez limita, odnosno s njima se lako gubi test stvarnosti. Druga slična marketinška situacija, da ne kažem prijevara, jesu „sniženja” cijena robe ili rasprodaje, na koje se poziva kupce sve dok ne pomisle da baš moraju u kupovinu „jer je sve jeftinije”, iako im možda ništa ne treba.
Treća faza poremećaja uključuje iskustvo kupnje koje može izazvati intenzivno uzbuđenje kakvo možda osjećaju samo lovci. Osjećaj kupnje nekoga predmeta koji se u tom trenutku čini baš potrebnim i zgodnim uglavnom povisi raspoloženje osobe, do euforije. Muškarci pokazuju veće zanimanje za elektroniku ili tehničku robu, ali i cipele, odjeću, informatičke naprave, a žene obuću, kozmetiku, nakit, kućne potrepštine. Žene često kupuju prekomjerno putem TV prodaja ili online, odnosno internetom. Ako je činu prethodilo depresivno raspoloženje, ono se može na trenutak ublažiti, a osoba se oslobađa anksioznosti, tjeskobe, napetosti i ranijih negativnih emocija.
No kada se kasnije takvi kupci suoče s posljedicama, uglavnom potrošenim teško zarađenim novcem na nepotrebne predmete, poput pedesetoga para cipela, uslijedi osjećaj krivnje ili razočaranja samim sobom.
I opet ispočetka. A taj početak često se događa u psihijatrijskoj ambulanti. Liječenje se pokušava na više načina, lijekovima za liječenje depresije i anksioznosti, psihoterapijom, grupama samopomoći, obiteljskom terapijom, preventivnim programima. No, kao i kod patološkoga kockanja, prvi korak u liječenju je odluka da se neće upuštati u shopping, barem na određeno vrijeme. Slično kao u korizmi kada se osoba odluči odreći nečega. Drugi korak je spriječiti izlaganje mogućnosti kupovanju, tj. ne ulaziti u prostore rasprodaja. A treći i najvažniji je – dati kartice i novac „na čuvanje” nekom pouzdanom. I tada se sve čini jednostavnim, kada se nema novca ni kartica, ne ulazi u šoping-centar, iskušenje je maksimalno ublaženo. Jednostavno se samo čini jer je počinjena šteta već počinjena i potrebno je dugo vrijeme za oporavak, za obraćenje i oslobođenje.
