Rano jutro. Oblaci gusto okačeni po nebu, a sunce pospano tek povremeno proviruje, kao da ni samo nije sigurno hoće li danas grijati ili uzeti slobodan dan. Ipak je tek neka bezlična srijeda… Gužva i nervoza u prometu. Svi žure da stignu tamo gdje već odavno kasne i najradije bi bili daleko od drugih ljudi, daleko od svega. Godišnji odmori su prošli, ljeto puzi svome kraju. Treba se vratiti u stvarnost. Oko mene nagurana namrštena lica, sa slušalicama u ušima ili pogleda uperena u ekrane u rukama. Uporno ignoriraju i sunce i oblake i putnike oko sebe. Primjećuju tek naglo kočenje nestrpljivog vozača i mehanički glas koji najavljuje sljedeću postaju.
Pozornost mi privuče jedini razgovor. Ja željno, bez imalo stida, postadoh slušač tuđe priče koja je tekla otprilike ovako: „Sve je skupo. Hrana je užasno skupa. Onome tko nema svoje povrće uopće se ne isplati spremati zimnicu. Ma, neverojatno! Gledam tako neki dan, kilogram oraha dosegnuo cijenu od 130 kuna! Nevjerojatno! Jedan kilogram oraha? Za te novce možeš kupiti tri kilograma mesa za šnicle! Ili barem pet kilograma piletine! Kako su orasi skupi… Tko si to još može priuštiti?“
Kad sam već postala pasivni dio razgovora, ja kao po naređenju, na samom početku dana, počnem marljivo razmišljati o okrivljenim orasima. Moja priroda vječnog branitelja svega što netko napada postade u trenu budna i angažirana. Znam, zvuči naopako, ali se ne slažem s izrečenim! Postavka je potpuno pogrešna, u samom početku! Ma nisu orasi skupi. Zbilja nisu. Koliko se sjećam, uvijek su koštali otprilike toliko. „Buržujski“ orasi s početka priče, krivi su jer ne mogu biti lažni, niti na brzinu uzgojeni. Kad narastu, narasli su. Vrijeme ima svoju cijenu.
Problem je u svemu ostalom. Sporna je, zapravo, vrijednost onog s čim ih se uspoređuje. Pravo je pitanje, rekla bih, kakve te šnicle i piletina moraju biti kad koštaju toliko u odnosu na voće? Zahvaljujući hormonima i antibioticima kojima ih zasipaju, pile u masovnom uzgoju za tren postaje vizualno poželjna stasala piletina, a svinja prerasta u šniclu „preko noći“. Samim time, zbog kratkog vremena uzgoja i minimalnog troška, cijena im postaje „pristupačna“. U općoj besparici i brzini života nitko ne pita za stvarnu kvalitetu i egzotičnu zemlju porijekla navedenu sitnim, gotovo nečitkim slovima na deklaraciji.Tek da se zadovolji forma. To je stvarni problem. Nema češnjaka da nije iz Grčke, mrkve iz Španjolske, a mađarska blitva u siječnju odavno klasika… Pa proizvodimo li mi više išta? Ili je naša hrana predviđena za neke bogatije i sretnije, pametnije ljude daleko odavde? Uh, rano je za politiku, čemu kvariti dan na samom početku?
Kakve te šnicle i piletina moraju biti kad koštaju toliko u odnosu na voće? Zahvaljujući hormonima i antibioticima kojima ih zasipaju, pile u masovnom uzgoju za tren postaje vizualno poželjna stasala piletina, a svinja prerasta u šniclu „preko noći“.
Zato se u trenu nađem pod gustim krošnjama oraha u dvorištima, čije je veliko i izdržljivo lišće u igri izvrsno služilo kao tanjurići ili podmetači, neuspješno skrivajući grane prepune loptica u zelenom omotaču koje smo kao djeca brali, silom otvarali, jeli mlade bijele jezgre, nestrpljivi da konačno i dozriju. Odrasli su nam prigovarali zbog crnih prstiju i prijetili bolnim trbuhom, ali mi smo poučeni prošlogodišnjim iskustvom užitka bez posljedica, nastavljali po svome već sutradan.
Sjećam se i crvenih mirisnih jabuka koje mi je djed pružao iz ruke. Baš niti jedna nije bila ista, niti savršeno pravilna kao ove današnje, ali su bile slatke i sočne i mirisale na djeda, na dvorište i obećavale, čim mama pronađe vremena, najbolji štrudel na svijetu.
Baš kao i dunje koje je marljivo slagao po starom ormaru, onako žute i plišane sa „mašnom“ zelenog lišća na vrhu, koje su ostajale dugo iste, nepromijenjene. Barem dok se netko ne sjeti u večernjim satima skuhati i kompot.
Nosila je jesen u već svježijim danima i kuhanje džema u najvećim loncima, mješanog tolikim drvenim žlicama kao da se šalio onaj tko ih je izrađivao. Ništa nije bilo veselije od gužve i druženja oko vruće slatke mase. Dobro, možda lizanje žlica i kušanje svake skuhane vrste, a mali kušači su, zna se, najuporniji i najmjerodavniji.
A kad stisne bura i zaškripi led oko Božića, okupljeni u toplome, sladili smo se suhim smokvama slađim i od samog meda i grožđem s „višalica“ – grozdovima u jesen odrezanima zajedno sa granom na kojoj su dozreli, pažljivo sačuvanima u hladu konobe. Zlatna su zrna, istina, bila malo naborana od čekanja do ponovnog susreta sa nestrpljivim prstima, ali slasna i željena.
Sve ovo je razlog zašto tako čeznutljivo volim jesen i sve njene šarene darove. Zato, vratite mi takvu, pravu jesen. A sve plodove bez okusa i mirisa zamotane u papir i složene u plastične košarice i sputane mrežicom slobodno uzmite natrag i zadržite.
Pokvariti se ionako ne mogu.
