Početna stranica » Dobra svađa

Dobra svađa

6 min

Strah od gubitka bliskosti s drugom osobom kreira u nama i strah od iznošenja i drukčijega razmišljanja i neslaganja s tom osobom jer, što ako se toj osobi moje razmišljanje ne svidi i ode iz toga odnosa?

Potreba za prihvaćanjem jedna je od naših temeljnih psiholoških potreba. Biti voljen. Imati nekoga kome je stalo do tebe. No, što smo sve spremni napraviti za tu potrebu i do koje granice ljudi idu samo da bi sačuvali „dobar odnos”? Jesmo li spremni zgaziti i sebe, odreći se ili potisnuti i vlastita životna uvjerenja samo da budemo prihvaćeni i da određena osoba ostane uz nas? Pitanje je možemo li biti zadovoljni i ispunjeni ako uspijevamo takvim obrascima ponašanja zadržati drugu osobu a da smo pri tome izgubili sebe?

Jeste li se ikada posvađali?

Strah od gubitka bliskosti s drugom osobom kreira u nama i strah od iznošenja i drukčijega razmišljanja i neslaganja s tom osobom jer, što ako se toj osobi moje razmišljanje ne svidi i ode iz toga odnosa? Prvo što se tad moramo zapitati jest kako ja razumijem taj naš odnos? Je li odnos koji gradim s tom osobom možda kuća koja se gradi „na pijesku” pa će se odnos poljuljati prvim neslaganjem i najmanjom svađom?

Čudi me kako ljudi znaju ući i u brak njegujući „dobar odnos” pod svaku cijenu. Sjećam se jednoga svog poznanika koji mi je pričao o savjetu koji je dobio od svoga djeda dok je još bio u fazi hodanja s djevojkom. Djed ga je upitao svađaju li se njih dvoje ikada, na što je on ponosno odgovorio kako se nikada do sada nisu posvađali. Odgovor se djedu nikako nije svidio te ga je posavjetovao da se prvom prilikom kada bude u razgovoru s djevojkom, suprotstavi nekom njezinu razmišljanju kako bi je tada upoznao kroz riječi koje iziđu iz nje pod bujicom emocija. Ova priča je završila sretno, djevojka je „položila test” te su se vjenčali. No, što kada se suprotstavljanje u razmišljanjima počne otkrivati tek nakon ulaska u brak? Tad nastaju problemi. Nekada nažalost dođe i do nepomirljivih razlikovanja zaogrnutih nizom uvreda i optuživanja.

Pitanje je koliko dugo možemo izdržati ne iznoseći svoje neslaganje s razmišljanjima neke osobe. Koliki je naš kapacitet i snaga da taj balon pun unutarnjih frustracija držimo pod vodom praveći se kao je sve najboljem redu? Kako vrijeme prolazi, naše snage polako popuštaju i onda ono naše pravo „ja” dolazi do izražaja i sve više „pucamo po šavovima”. Od puste želje da budemo voljeni i prihvaćeni spremni smo i oboljeti. Naime, u funkciji vremena unutarnje frustracije i strahovi da ne narušimo naš odnos toliko iscrpljuju da organizam počinje trpjeti i obolijevati. No, ma koliko mi taj strah potiskivali ishod je neminovan. Odnos izgrađen na lošim temeljima ne može dugoročno opstati.

Briga o svojim potrebama i potrebama drugih

Jedna moja klijentica jako je dobro zapazila za svoju bivšu prijateljicu kada je rekla kako je toliko puta prešutjela svoja neslaganja s njom te toliko puta sebi iskvarila neki komoditet da njoj udovolji, a sve kako bi odnos opstao. Ipak, kako se tijekom vremena počela od toga umarati bilo je dovoljno prvih nekoliko neslaganja u razgovoru, u vremenu kad će u šetnju ili na kavu i već su i te male trzavice bile dovoljne da se odnos sruši. Ono što je ona sebi jako zamjerala jest da je to vrijeme, kako ga je ona nazvala, „izgubljeno” koje je ulagala u pogrešnu osobu i u krivi odnos. Na te njezine riječi jasno sam joj uzvratila kako to nipošto nije izgubljeno vrijeme, nego blagoslovljena škola kroz koju je ona trebala proći da bi došla do spoznaja o sebi i naučila bolje balansirati između brige o potrebama drugih i brige o svojim potrebama. Jer, meni je bilo jasno kako je ona sebe „žrtvovala” u tom odnosu kako bi uz svoju tadašnju prijateljicu uspjela zadovoljiti svoje potrebe. Njoj je trebao netko izvana da bi ispunila svoju potrebu da pripadanjem i vrijednosti, a prijateljica je sva ta njezina ponašanja „žrtvovanja” shvaćala kao njezinu dobru volju i sličnost u razumijevanjima. No, pod teretom vremena poteškoće postaju prevelike i počinjemo pokazivati svoj „pravi obrazac razmišljanja”. Tu se sada isto možemo zapitati tko je tu koga izmanipulirao i tko je bio čija žrtva. Naime, ako ulazimo u neki odnos sa strahom da se isti ne naruši te po svaku cijenu nastojimo ostaviti dojam dobroga slaganja, istoga načina razmišljanja, istoga pogleda na svijet, a druga osoba nas upravo takvima kakvima se prikazujemo uzima da smo mi i uistinu takvi i iz ugode koju uz nas doživljava izabire ostati s nama u odnosu, te ukoliko je riječ o osobi suprotnoga spola, čak ući i u brak s nama. Pitanje je sada tko je tu žrtva a tko je manipulator. Ili smo od puste želje da se pod svaku cijenu nekome dopadnemo napravili od sebe manipulatora i žrtvu, no žrtvu samih sebe i svojih nezrelih shvaćanja odnosa.

Svađa kao prilika za osobni razvoj

Dobra svađa je često spasonosna za odnos, no i za osobni razvoj. U svađi često kažemo nešto naglas što se nismo usudili ni u tišini sami sa sobom izgovoriti. Kroz svađu upoznajemo i sebe, svoje inate, slabosti, svoje „rane” i sva područja na kojima trebamo raditi na sebi kada poslije prebiremo misli po glavi. Koliko puta ostanemo u čudu kada iz naših usta iziđu neke riječi tijekom svađe. Ne možemo sami sebe prepoznati. E to je upravo trenutak jednoga dubljeg upoznavanja sebe. No, isto tako kroz svađu čujem i od druge osobe njezine riječi i razmišljanja koja ne susrećem u svakodnevnoj bonaci od života. Ali i to nam je potrebno za razvoj odnosa. Kroz jednu žustru raspravu, koju možemo nazvati svađom, naravno pod uvjetom da nikako se ne svodi na vrijeđanja na osobnoj razini, oba sugovornika imaju priliku za osobni razvoj, a samim time se razvija i odnos. Produbljuje se. Pročišćava.

Na svima nama je da za sebe donesemo odluku na kojoj dubini želimo imati odnos. Bilo koji odnos. S Bogom, sa sobom, s bližnjima. Želimo li imati prividno dobre odnose u koje se ne usudimo dirati ni iznijeti bilo kakvo svoje neslaganje kako se odnos ne bi raspršio poput magle ili smo spremni ići u dubine. Svi znamo što je lakše od to dvoje, no svi znamo i što je dugoročno kvalitetnije. Jasno nam je da mir možemo imati samo u dubokom i iskrenom odnosu unutar kojega osjećamo potpunu slobodu da budemo onakvi kakvi jesmo bez straha od odbačenosti.

Ipak, sva lutanja ljudska svode se na jedno traganje a to je čežnja za Ljubavlju. Za prihvaćenosti. Kako je divno kada pronađemo kutak na Zemlji gdje možemo biti i svoji i prihvaćeni. To je sjena raja. Na tome se isplati raditi. Za početak, gledajmo mi biti ti uz koje će druga osoba moći iznijeti svoja razmišljanja različita od naših a da ju odmah ne osuđujemo i ne odbacujemo. Gledajmo da budemo kanal kroz koji će drugi uz nas moći osjetiti Ljubav.

Ključne riječi: