Mada ovo ljeto, barem do sada, i nije opravdalo svoje ime, osjeća se život. Nametnu se, odjednom, duži dani, više druženja i tople večeri.
Nagovještaj ljeta u mom djetinjstvu bili su mirisni grmovi ruža u dvorištu, nakon kojih bi dojurila svjedodžba i najbolje doba u godini moglo je početi. More nije bilo pošto-poto nužna stavka u danu, jezero je sasvim dobro ispunjavalo svoju funkciju. Kad vrućina popusti, igra do mile volje. Točnije do mrklog mraka i odavno upaljenih uličnih lampa. Činilo se da su i jesen i torbe i nove knjige samo mogućnost. Nešto što se može, ali i ne mora dogoditi, ikad.
Pošto je moja cijela šira obitelj, po nepisanom pravilu škrtoga krša, sad već generacijama raseljena diljem svijeta, ljeto je značilo i skori susret. Nestrpljivo smo čekali rođake da konačno stignu, donesu igračke i odjeću kakve kod nas nije bilo i koja je posebno mirisala. Drukčije, nepoznato, a opet blisko. Taj miris osjećam i sada i sigurna sam da je obilježio veliki dio mog djetinjstva. Baš kao i druge navike i jezici koji su im ispadali iz kofera.
Mogao si biti uspješan i važan u bijelome svijetu, ili tek običan radnik, mada smo mi vjerovali da takvi tamo daleko uopće i ne postoje, godišnji odmor si morao planirati uvijek u istom periodu. Ako nisi došao kući za Veliku Gospu, kao da i nisi živ.
Raspored je bio uvijek isti, nepromjenjiv. Hodočašće noć prije bilo je početak proslave. Svatko prema svojoj volji i pravcu, uglavnom Gospi. Danima sam se veselila noćnoj koloni u kojoj je baš sve drukčije: gluha noć je, a svi su budni, kuće osvijetljene, ljudi hodaju po cesti, raspoloženi. Baka je priznavala samo odlazak na veliku misu. Jednom smo prilikom tako naišli na njenu poznanicu koja je za svoj zavjet na golim koljenima puzala za procesijom po vrućem i oštrom kamenjaru. Mi smo hodali pored nje, a ona bi povremeno, usred molitve, razmijenila koju primjedbu s bakom. Kao da šetaju, s noge na nogu, u sumrak… Gledala sam u nevjerici u njena krvava koljena, pa u običan, smireni izraz lica, koje kao da nije pripadalo ostatku tijela i bila sam dječje sigurna da bi joj i ona kojoj se moli rekla da ustane.
Ostatak dana bio je predviđen za obitelj i prijatelje. Jelo do granica izdržljivosti, a onda, mi bi djeca jedva dočekali, popodnevni odlazak na dernek.
Mogao si biti uspješan i važan u bijelome svijetu, ili tek običan radnik, mada smo mi vjerovali da takvi tamo daleko uopće i ne postoje, godišnji odmor si morao planirati uvijek u istom periodu. Ako nisi došao kući za Veliku Gospu, kao da i nisi živ.
Kako objasniti što je dernek nekome tko to nije vidio? To je glasna glazba i ringišpili – mali sa konjićima i onaj veliki gdje ti u vožnji onaj iza tebe dohvati sjedalicu pa te odbaci svom snagom. To je zatim zvuk sječenja janjetine na panju, gajbe piva koje se hlade u rijeci i nebrojeni štandovi sa igračkama, slatkišima, sladoledom… U povratku kući izgledali smo kao umorni prašnjavi i ulijepljeni ratnici, u neprepoznatljivoj svečanoj odjeći, s toliko igračaka i plastičnog nakita, vjetrenjača i lizalica po sebi, kao da se netko trudio da nas učini neprepoznatljivima. I baš na našem odlasku, u smiraj dana, začula bi se i ganga i šijavica, a nama je toliko bilo dosta svega da nam je i to prestalo biti zanimljivo.
Rođaci gastarbajteri zastajkivali bi i pozdravljali poznanike, pokazivali im svoju djecu i izgovarali njihova često strana imena. Obećavali bi svakako navratiti, a već tada je i jednima i drugima bilo jasno da od toga nema ništa, jer im je vrijeme uvijek prekratko. U pozadini svega čulo se i mnoštvo stranih riječi, najčešće njemačkih, a baka je prigovarala materama jer ih nisu dovoljno uporno učile hrvatski.
Slično, recimo, izgleda i danas, osim što se ganga i šijavica sve rjeđe čuju. Djece je znatno manje. Štandovi svi slični, sa istom robom. Više kao tržnica pazarnim danom, nego dernek koji je poseban, samo jednom godišnje.
I za tren gosti se vraćaju svojim dalekim privremeno-stalnim domovima. Dani se skrate, noći ohlade, a jesen zamiriše i najavi mirniji dio godine. Sve do Božića.
Gastarbajteri dolaze sve rjeđe, otežale godine i bolesti želju za dolaskom, a njihova djeca i unuci, radije provode odmore na nekim egzotičnim putovanjima, što ne zamjeram. Razumijem.
Odlazi se, nažalost i danas, sve više, jedino što, slutim, da će ovi novi i dok mogu puno rjeđe dolaziti. Isti su razlozi odlaska, ali ljudi razočaraniji, a nema ni djece i žena koje tu ostavljaju da ih vežu, pa će negdje tamo, zajedno, slaviti neke druge i drukčije derneke i bojim se još manje se vraćati.
Tako valjda mora biti… Ne znam. Ja ću se i dalje radovati ljetu i Gospi i susretima s onima koji će naći razloga i načina da dođu. Doći će valjda i bolja vremena. Moraju. Uvijek dođu. Žilav smo mi narod da ne bi i ovo pregurali i pretvorili u neku svoju korist. Na svoj način. Opet.