Nedavno se pojavila priča o još jednoj ženi i njenoj kćeri koje otac obitelji godinama okrutno fizički zlostavlja. Pri tom su državni sustavi zaštite vrlo spori i kruti. Bolesno formalni. Ipak, priča je ovo s drukčijim epilogom, barem u ovoj rundi.
Postoji posebna međunarodna organizacija motorista, koji djeluju pod geslom „Ni jedno dijete ne zaslužuje živjeti u strahu!“. Trenutno imaju tisuće članova po cijelome svijetu. Svaki od njih se detaljno provjerava prije angažiranja, a većina su i sami bili zlostavljani kao djeca. Dolaze na poziv zlostavljanog djeteta ili majke. Prate djecu u školu i na povratku kući u slučaju zlostavljanja u školi. U kritičnoj obiteljskoj situaciji i prespavaju u dvorištu kuće. Pokušavaju pružiti osjećaj sigurnosti onima kojima najviše treba.
Vrlo pozitivna vijest, ukoliko išta u takvoj situaciji to uopće može biti. Ovakvo promišljanje uvijek ostavlja opor okus u ustima, posebno kad su ugrožena i djeca, koja ne mogu samostalno o sebi i za sebe odlučivati. Tad su sve riječi, sva opravdanja i obrazloženja bespredmetna. Bezvrijedna…
U nemilosrdnim socijalnim i sociološkim vremenima u kojima živimo ljudi će prije reagirati da zaštite svoju imovinu od potencijalne opasnosti, nego drugo ljudsko biće od pogibelji… Gdje je nestao čovjek, kaže pjesma…
Situacija je to u životu, nažalost, poznata. Svakome od nas. Pa, malo tko ne zna za obitelj u susjedstvu iz čijeg se doma čuje vika, djeca izgledaju uplašeno, a žene vrlo često „nespretno padaju i slučajno se udaraju u namještaj“… Nitko se ne želi miješati, sebi „stvarati probleme“. I u veselijim trenucima se zatvaramo unutar svoja četiri zida, a kad se radi o ikakvoj vrsti izlaganja i rizika, modus ponašanja je gotovo jedinstven.
Čak i na tečajevima samoobrane ljude uče da u slučaju napada viču “Požar!“, jer će na „Upomoć!“ malo tko reagirati. Beskrajno tužno. U nemilosrdnim socijalnim i sociološkim vremenima u kojima živimo ljudi će prije reagirati da zaštite svoju imovinu od potencijalne opasnosti, nego drugo ljudsko biće od pogibelji… Gdje je nestao čovjek, kaže pjesma…
Postoji još jedan prikriveniji, podmukliji, ali ne manje bolan i tragičan način zlostavljanja, a to je psihičko. Nema buke, niti modrica, nema opiranja niti vidljivih posljedica, ali ima ne manje razoran učinak na osobnost.
Toliko je slučajeva, povremeno poneki i ispliva na površinu, poznatih i nepoznatih žena, javno eksponiranih, ali i onih, ne manje vrijednih, „običnih“ prijateljica, sestara, susjeda, poznanica koje i u ovom trenutku žive pravu agoniju i što je najstrašnije toga uglavnom nisu uopće svjesne, točnije, često ne žele biti, jer već dugo niti nemaju svoje volje…
Tko sebi i na temelju čega uzima pravo ponižavati, podcjenjivati, vrijeđati, srušiti osobu, Ženu? Onu koja ga je rodila, onu koja mu je rodila ili onu koja mu je rođena, svejedno…
Kada i zbog čega ljubav i obzir, uvažavanje, prelazi u podređivanje, svakodnevno podmuklo omalovažavanje, ucjenjivanje? Vjerojatno je tu nikada, zapravo, nije ni bilo… Uglavnom vidimo ono što priželjkujemo, pa čak i kad mu ni traga nema ili posebno tada?
Kažu: „Zašto je to sebi dopustila? Nikad ne bih rekla da bi ona prihvatila takav odnos!“
Ništa se ne događa odjednom, u danu. Poslože se tako loše okolnosti, bivaju vremenom sve gore, a najbolja i ujedno i najnesretnija, osobina prilagođavanja, pa i lošem, uz bezrazložno strpljenje, biva dvosjekli mač, ulaznica za predstavu bez kraja s nejasnim početkom i opasnim ishodom.
I kao u onoj izreci o tome da kad ti pet ljudi neovisno kažu da si pas, klekni i počni lajati, još snažniji i razorniji učinak imaju riječi onoga jednoga do koga ti je najviše stalo, u čije namjere ne sumnjaš niti trena. Iz dana u dan…, konačno i klekneš…
Početak je to čvrstog začaranog kruga uništavanja čovjeka i rasta bolesnog ega nečovjeka. I dok se vrijeme neprimjetno izvuče, izlaz iz takve situacije, kao i svijet realnih vrijednosti i odnosa, pretvori se u majušnu točku na obzoru.
Pat pozicija koja individualno dugo traje, uglavnom, predugo. Jednog dana će se prenuti ili će biti ugroženi oni koje štiti. To će biti početak teškog i dugog puta oporavka i žurne improvizacije normalnog života.
I uvijek se nađe netko da pomogne. Uvijek se nađe način i put. Najduži je upravo onaj put do pakiranja i odlaska u sebi. Kad se jednom krene, majušna točka rješenja na obzoru povećava se neslućenom brzinom, baš kao i probuđeno čuđenje i otkrivanje sebe.
Ako prepoznaš, ma samo naslutiš nečiju tugu i muku u ovoj priči, budi ruka, oči i motiv kad je najgore. Ubrzo će moći i sama. Nemoj okretati glavu. Jednom to može biti tvoja kćer, sestra, prijateljica, onda se nemoj čuditi kad budeš tražio pomoć, a odgovori tišina…
