Kadrovi, djelići djetinjstva provedenog kod bake. Nažalost rijetki, ali vrlo živi. Vrte se često. Svaki put nova premijera na projektoru sjećanja… Zavaljena u zadnjem redu jedva čekam početak. I uživam. Uvijek.
Moja baka. Središnji lik. U svemu svoja. Koliko radom opterećena, toliko olakšane duše. Puno toga joj nije uopće trebalo. Tako niti sat. Vrijeme je osjećala. Sunce je predvodilo u svemu, bilo glavno mjerilo. Odmaralo se kad se sve pozavršavalo. Za taj dan. Pisati nikad nije naučila. Kad je imala nešto važno, nešto što je željela poručiti nekome tko je jako daleko, uvijek bi našla načina, uz pomoć svog djeteta, nećakinje, kasnije unuke ili unuka. “Pomoćnik” je, prvenstveno, morao biti dovoljno povjerljiv i odgovoran da za nju slovima zabilježi i onda pošalje misao željenom primatelju. Suradnja je funkcionirala, bez greške. Telefona nije imala, nije joj niti trebao. Što ju je zanimalo, to je znala, a što je trebala pojasniti, razriješiti, rješavala je to osobno. I to odmah.
Jednom je prilikom tako naumila otići do svoje kćeri udane u drugo selo udaljeno 7-8 km. Svoju namjeru mi je obznanila na način da me prije svanuća protresla u krevetu i šapnula da je vrijeme, da krećemo. Spremanja se ne sjećam. Spavala sam na nogama. Ali puta…
Uhvatila me čvrsto za zapešće, što je prema njenom roditeljskom iskustvu bio jedini provjereni način da djeca, kad ih vodiš sa sobom, s tobom i ostanu. Avantura je mogla početi.
Nema tog prijevoznog sredstava, koje bi njoj bilo dovoljno pouzdano i uvijek na raspolaganju. Kad sam, naivno spomenula autobus, samo je podrugljivo otpuhnula. Osobno se uzdala uglavnom “u noge”. I u moje, nažalost. Išle smo cestom dok se poklapala s njenom zamišljenom rutom. Kad “naiđe” polje, suhozid, kakav gaj, hodanje se pretvaralo u penjanje, silaženje, provlačenje i preskakivanje. A još niti svanulo nije kako spada! U životu se nisam nikad toliko nagledala rodnog kraja. Niti mu bila bliža.
Zar je moguće da smo toliko otuđeni, toliko izolirani, sakriveni u svom privatnom svijetu da ne trebamo stvarni, svakodnevni kontakt s drugim ljudima? S ljudima do kojih nam je stalo? Ili bi barem tako trebalo biti.
Otegnulo se naše putovanje, tempo jednako žestok. Kako je vrijeme curilo sretali smo, na moje opće oduševljenje, poznate osobe pa bi baka zastajala da se barem pozdravi. Ja sam za to vrijeme zahvalno gutala zrak. Uživala sam u stajanju na jednom mjestu, s obje noge na zemlji u isto vrijeme.
Stigosmo konačno nenajavljeni do svog odredišta, što postade tema dana i iskorak iz rutine. Baka i teta se izdvojiše u važnim razgovorima, a rođaci i djeca iz susjedstva skupiše se oko mene kao nove u igri. Vode me okolo, pričaju, pokazuju, a ja samo gledam kud bih sjela, ili još bolje, legla.
Preživjeh nekako taj dan. Nikad se spavanju nisam više veselila. Činilo se, samo što sam legla u čistu i mirisnu posteljinu na one sitne plave kockice, povuče me baka za ruku i kaže: “Ustani! Idemo nazad!” Treba li uopće spominjati da je opet mjesec bio još uvijek na nebu i više nisam znala ni koji je dan, ni koje doba tog dana, tj. noći. Kako smo se vratile? Isto onako kako smo i došle, “na noge”. Samo u suprotnom smjeru!
Ova se sličica, kako vrijeme od mene bježi, sve češće živo vraća u sjećanje… Apsolutna suprotnost današnjim odnosima, susretima i međusobnom komuniciranju.
Živiš u istom gradu s rođakom, prijateljem (može li se to danas uopće tako više nazivati?) kojeg uz sve tehničke pogodnosti vidiš jednom godišnje i to ako se baš sve “poklopi”. Uporno se dogovarate, a realizacija ikad ili nikad. Uvijek netko ne može. U zadnji čas. Opet odgoda. Nevjerojatno, ali kao da i ovaj drugi pri tom osjeti olakšanje! Umjesto razočarenja čuješ samo kako je sve u redu, kako nema veze, bit će neki drugi put. Dok se okreneš veza je prekinuta… Ne razmišljaš o tome kakav je to “prijatelj” i kakav si ti “prijatelj”, nego nastavljaš živjeti takvo “prijateljstvo”. Jedno od mnogih…
Zar je moguće da smo toliko otuđeni, toliko izolirani, sakriveni u svom privatnom svijetu da ne trebamo stvarni, svakodnevni kontakt s drugim ljudima? S ljudima do kojih nam je stalo? Ili bi barem tako trebalo biti. Zar je moguće da nam je duša toliko osamljena i tvrda? Da smo ju naučili živjeti samo sa sobom, za sebe? Da se toliko sebično želimo zaštititi od mogućnosti da se odnos ne gradi onako kako želimo da ćemo radije doprinijeti da se mogući susret ne dogodi nikada? Kao kad bi u prirodi uvijek bila zima! To nešto će biti jednom, nekako, negdje. Sada ne! Mir, rutina, nepromjenjivost, bez opasnosti nepredviđenog. Uvijek snijeg, uvijek zimski san… Da ne promrznu prsti, ostati unutra? Sam, ali siguran?
Treba ovom ludom svijetu svaki dan sve više ovakvih “baka”. Žustrih pokretača lijenih nogu. Srca i duše će ih ionako slijediti. Onaj tko iskreno želi, uvijek će i pronaći mogućnost, načina. Onaj tko zapravo ne želi, pronaći će zapreku. Zvala se ona suhozid, graba, ograda, nedostatak vremena, neplanirana obveza, opravdanje, zapravo strah.
Ne treba čekati da susreti postanu i realno nemogući kad i fizički izgubimo jedni druge da bi preostalo vrijeme proveli žaleći za propuštenim. Puno je lakše, učinkovitije, sjesti ponekad, pokrenuti projektor sjećanja i bez žaljenja za propuštenim presložiti prioritete.
Od danas.
Viktorija Banić, diplomirana pravnica. Suradnica Hrvatskog Glasa Berlin. Majka dvoje djece. Rođena u Imotskom 1971., a živi i radi u Zagrebu.
Kaos kao fraktal? Zato jer se dobro prostire posvuda, pa i u kaosu. Kao beskrajan fraktal.
[email protected]
