Početna stranica » Čarolija poput tebe

Čarolija poput tebe

125 pregleda

Dok god budemo čekali, državu, pozvane, nekoga, da nešto učini, da se nešto promijeni, šetati ćemo besciljno i odsutno hraniti ptice. Jedini način, jedini put je čovjek čovjeku.

Mala trgovina, prodaja bicikla, dijelova i opreme. Lako je zamisliti kako može poslovati u današnje vrijeme, ma gdje se nalazila. Vlasnica simpatična i uporna gospođa koja ne dozvoljava neizbježno, da je slome do kraja, da postane još jedna žrtva rastuće nadmoći trgovačkih centara. U tu i takvu njenu trgovinu dolazio je, gotovo svako jutro, jedan dječak. Tražio je ono standardno, kunu-dvije. Ona mu je redovito pružala, misleći pri tom kako je toliko, koliko njemu da, neće niti spasiti, niti joj presuditi. Vrijeme je prolazilo, poslovanje bilo sve lošije. Jednog je jutra bila zabrinuta i više nego inače. Duhom potpuno odsutna. Dječak se i to jutro pojavio s istom molbom, nešto sitno za kiflu. Prvi put je podignula glas na njega. Rekla mu da ni sama ne zna kako će i što će i s njom biti, da ne može više tako… Osim toga, predbacila mu je ljuto, ni ona još nije ništa jela. Vikala je, bespomoćna, nadvladana, nesvjesna na koga viče. Dječak se okrenuo i izašao. Vratio se ubrzo nakon toga. Nosio je u rukama u papir zamotanu kiflu, podijeljenu na pola i gotovo s vrata pružao joj polovicu šutke. Žena se zbunila, zamislila, zacrvenjela i konačno rasplakala. Pa on je jedini tko je danas uopće razmislio o njoj! Uzela je pruženu polovicu peciva i rekla mu da izabere bicikl, koji god mu je po volji. Ona će mu ga darovati. Epilog? Dječak je nastavio dolaziti. Od tada na biciklu. Žena mu je nastavila pružati za pecivo, a što je bilo s trgovinom je ionako manje važno. Barem u ovoj priči.

Nemojmo se zavaravati svojim više ili manje udobnim i prije svega sitim životima, misleći da smo životni obrazac. Olako prihvaćajući sve ono dobro oko sebe.

Dapače, tužno je koliko ljudi danas, kad je proizvodnja hrane jeftinija nego ikad, trpi neimaštinu. Trpi glad. Nazovimo to konačno pravim imenom.

Slažem se, tužno je.

Nažalost, može i tužnije… Daleko tužniji su životi svih onih koji nemaju, ne mogu, trpe i pri tom šute, pri tom kriju. Trude se održati privid. Odglumiti život kakav žele ili najčeš­će, kakav su jednom imali. Sada ne žele priznati ni sebi ni drugima. Preponosni su. Ili tvrdoglavi?

Daleko tužniji su životi svih onih koji nemaju, ne mogu, trpe i pri tom šute, pri tom kriju. Trude se održati privid. Odglumiti život kakav žele ili najčeš­će, kakav su jednom imali.

Kako drukčije vidjeti staricu u parku, pohabano odjevenu, mršavu, žilavu i nekako usukanu u njenoj, sada prevelikoj odjeći, po kojoj bi se reklo da je znala i za neka bolja vremena? Kida pecivo u papirnatoj vrećici u tek malene naznake mrvica i baca ih pticama. Tek poneku stavi i sebi u usta… Pogled smiren, spušten, usmjeren u prazno… Bez glasa, bez čovjeka pored sebe, ma i slučajnog prolaznika da bi s njim prokomentirala te iste ptice, vrijeme ili boljke…

Primjećujem, nažalost, da svaki dan ima sve više ljudi koji dok hodaju pričaju sami sa sobom. Provjerim redovito – nema slušalica za mobitel sakrivenih u ušima koje bi opravdale izrečene riječi. To je susret koji me uvijek najviše zaboli. Nesvjesni, zaboravljeni, izgubljeni.

Sve je više i roditelja koji šetaju, bolje rečeno besciljno hodaju, u društvu svoje djece, zapravo odavno tjelesno odraslih osoba, zauvijek zaustavljenih u svojim glavama u vremenu bezbrižne dječje igre. Djeca, ljudi, s posebnim potrebama, nazvali smo ih. Vode ih tako, najčeš­će za ruku, umorni roditelji svjesni da se u doba opće besparice za njih vrlo malo toga pruža. Kuda, pitaju?

Kuda, pita i ona starica.

Kuda, ne pita dječak s početka priče. Tu je rješenje! Tu je odgovor! Dok god budemo čekali, državu, pozvane, nekoga, da nešto učini, da se nešto promijeni, šetati ćemo besciljno i odsutno hraniti ptice.

Jedini način, jedini put je čovjek čovjeku.

Ljudi smo, cjelina sastavljena od pojedinih dijelova. Različiti smo i teško se pokrećemo.

Neki od nas su bezbojni. Neki su od satena. Neki se i sjaje. Samo povremeno naiđeš na ljude boje duge.

Takvi ljudi daju smisao cjelini. Tek kad se izdigneš ugledaš pravu sliku i nastane čarolija.

Dio te čarolije možeš biti i ti.