Priča kaže ovako: bio jednom neki siromašni, ali marljivi Kinez. Sve što je imao u životu bio je njegov sin. Radio je, pronalazio vremena za sina i učio ga, prvenstveno, kako biti čovjek. Naučio ga i kaligrafiji, koliko je sam znao. Davao se bezrezervno za njega i njegovo školovanje. Kad su vremena postala još teža, a otac osjetio da mu se bliži kraj, dao je sinu dvije malene kutijice sa dva zapisa. To je sve što mu može dati, rekao je, neka ga se sjeti u posebno značajnim trenutcima svog života. Preko tih kutijica i on će biti s njim. Ma što se dogodilo.
Ostade sin potpuno sam, bez ikoga i ičega. Ušije u pojas od hlača one dvije kutijice i krene na put u neke bolje i bogatije krajeve. Putem je sretao ljude koji su hodali kao i on, bez određenog cilja. Jednostavno, samo otići. Stigli su tako pod zidine nepoznatog grada. Na ulazu je stajao natpis s imenom grada koji neuki došljaci nisu mogli pročitati i pitali su se do kud su to uopće stigli. On im glasno pročita i oni uđoše kroz kapije mjesta kojem su sada barem ime znali. Sutradan se sin osjećao još izgubljeniji nego do tada. Bez snage i ideje odakle početi, kako pronaći nešto za sebe. Upita se, prvi put za svo to vrijeme, zbog čega je uopće krenuo na put? Sjedne da razmisli i sjeti se onih kutijica za pojasom. Izvadi jednu, otvori je i pronađe majušni zapis na kojem je bilo napisano: „I ovo će proći.“ Osjeti oca pored sebe i pomisli kako ipak nije baš potpuno sam i ničiji. U tom trenutku priđe mu čovjek koji se predstavio kao gradski pisar i reče da je čuo od ljudi da on zna čitati i pisati. Baš takav čovjek trebao mu je kao pomoćnik u radu. Spremno je prihvatio ponudu. Marljivo je radio, učio i napredovao i vremenom samostalno preuzeo posao. Postao je glavni gradski pisar. Oženio se, postao cijenjen i dobrostojeći građanin toga grada. Život se nastavio mirnim tempom i uzlaznom putanjom. Jednog se dana tako odmarao u svome bogatome i udobnom domu, sa svojom zadovoljnom i zdravom obitelji. Gledao je ponosno sve oko sebe, razmišljao o tome kako mu je život, ma baš, savršen. Sjeti se, u taj čas oca i one druge kutijice. Pronađe je, otvori i izvadi maleni zapis na kojem je pisalo; „I ovo će proći…“
U životu naiđu trenutci kad pomisliš da dalje ne možeš, ne ide. Nemaš snage, ne vidiš svrhe. Koliko god se trudio, pokušavao i nastojao, život se otme i ode u nekom sasvim drugom, svom pravcu.
U životu naiđu trenutci kad pomisliš da dalje ne možeš, ne ide. Nemaš snage, ne vidiš svrhe. Koliko god se trudio, pokušavao i nastojao, život se otme i ode u nekom sasvim drugom, svom pravcu. Analiziraš, uporno tražiš taj ključni trenutak kad si pogrešno odabrao, pogrešno skrenuo.
Pokušavaš tvrdoglavno pronaći nekoga čiji bi mogao biti. Nešto, što bi moglo biti tvoj put. Smisao tvog hoda. Prebireš po krivim mjestima, kod krivih osoba, inzistiraš, popravljaš nepopravljivo i tražiš u sebi i drugima nepostojeće.
Jednom se probudiš, umoran od jalovog nastojanja. Postane ti sasvim svejedno što je uzrok, a što posljedica situacije u kojoj se nalaziš. Priznaš sebi da ti je život potpuno izmaknuo kontroli i odlučiš odustati od svega. Sjedneš pored puta, ne mareći ni za što i iskreno zavapiš: „ O moj Bože! Ja ne znam i ne mogu dalje! Evo ti mene, pa ti čini sa mnom što hoćeš!“
I Bog ti, baš uvijek, pošalje pisara koji te pronađe i prepozna, koji te povede i usmjeri.
Možda ga, isprva, nećeš niti prepoznati. Rješenja i prilike ne dolaze uvijek u jasnom obliku. Imaj vjere, izađi iz sebe i svog kruga samosažaljenja i preispitivanja koje ionako ne donosi rješenja.
Dok se snađeš, postat ćeš dio jedne potpuno drukčije priče. Život će dobiti sasvim drugi pravac, ritam, a ti ćeš se uklopiti bez razmišljanja. Ta ne treba se privikavati na bolje! Juriti ćeš tako, potpuno nesvjestan, svega oko sebe, prvenstveno zaboravljajući onu drugu kutijicu ušivenu za pojasom. Nesvjestan, nažalost i svih onih koji sjede uz cestu.
Pitanje je, zapravo, kad je i što je ključni trenutak u životu? Kako ga prepoznati? Kada je taj čas kad čovjek više ne može, sam… Jesi li stvarno sam ili samo okrenut jedino sebi i svojim potrebama, ne cjeneći ono što jesi, imaš i možeš? Toliko da ne primjećuješ pisare, ali i druge ljudi koji tek traže? Kada je vrijeme i za koju kutijicu?
U svijetu brzog života i uskih planova, s kroničnim nedostatkom ljubavi i obzira, budi „otac“ onima koji to zaslužuju. Nesebično dijeli kutijice s utješnom porukom u ključnom trenutku. Već ćeš ga prepoznati. Tuđu je situaciju lakše sagledati. Sve se ionako vrti u krug. Prema zakonu velikih brojeva barem neke od kutijica stići će i do tebe. Više nećeš biti sam, grad oko tebe više neće biti „tuđi“, a srce ti željno topline drugog čovjeka.
Darovano nam je da živimo jedni s drugima. Iskoristi to.
U svakom pogledu.
