Što misliš, kako je to kad se umre? – upita dijete.
Pa, kao kad zaspeš samo se ne probudiš – odgovoriš poluprisutno.
Ma ne to! Nakon toga! Dogodi li se ikada da netko umre, pa se vrati jer zapravo nije bio umro? – pojasni.
Dogodi, – kažeš malo pozornije – na primjer kod kliničke smrti. Srce i ostali organi zakažu, ali opet počnu funkcionirati, bez nekog jasnog razloga. Sami od sebe. Ili uz pomoć liječnika. To vrijeme između naziva se klinička smrt.
Misliš li da je sve baš tako poslije smrti, kako pričaju?- nastavlja zainteresirano.
Teško je to ovako na brzinu objasniti. Liječnici na jedan način tumače svjedočenja, priče, takvih ljudi o onome što su tada vidjeli i doživjeli, a vjera to tumači drukčije. To moraš sam osjetiti i onda izabrati što misliš, tj. vjeruješ – odgovoriš, sada već opširnije.
Kako zamišljaš tamo, to gdje su duše? Ja mislim da je sve bijelo, čisto. Bilo bi smiješno da je šareno, zamisli samo! – dijete će nasmijano od uha do uha.
Zamisliš, stvarno, bilo bi smiješno. I više od toga…
I ja mislim da je sve bijelo, samo takvo može biti, mirno… – kažeš, još uvijek zabavljen šarenom verzijom.
Te “duše”, znaš, to me podsjeća na “duhove” i plaši me – tiho će dijete.
Ne moraš se bojati – pogledaš ga pažljivo – “duh” u čovjeku, njegova “duša”, nije ništa strašno, niti opasno. To je ono što nas čini ovakvima kakvi jesmo, različitima i posebnima. To je vrijednost u čovjeku. Ona ne nestaje. Ostaje. U posebnom svijetu. Sigurno ti neće nauditi – kažeš gledajući ga duboko u oči.
Plima dobrog i lošeg, razočarenja i nade prelijeva se preko tvog svakog dana i namače tvoje stavove. Nekad bonaca, tek se valića. Ponekad nevera, niti smjera joj odrediti ne možeš. Okrećeš joj leđa, štitiš lice i trudiš se izdržati. I sumnjaš, svo to vrijeme uporno sumnjaš.
Ja zamišljam čistilište kao neki sud gdje se cijeli život zapisuje sve što uradimo i kad tamo konačno stignemo već se o nama sve zna – malo sigurnije će ipak nastaviti.
To je zbilja jednostavno i pošteno. S druge strane, onda oni tamo imaju dosta posla… Sviđa mi se način na koji to vidiš – kažeš i zamisliš najveću birokratsku jedinicu na svijetu sa neprekidnim protokom informacija. Uglavnom loših. O svima nama…
Nitko nije tako dobar da odmah ide u raj. Svi idu najprije u čistilište. Na suđenje. U paklu svatko provede onoliko vremena koliko je utvrđeno da je bio zločest. Kad to prođe i on ide u raj. Svi na kraju idu u raj, samo ne u isto vrijeme – zaključi mali mudrac uvjereno.
Kad tako pogledam, mislim da ima logike. Moglo bi biti tako… – zamisliš se.
Ja mislim da je, jer umiranje mora imati smisao – nemilosrdno nastavlja produbljivati temu dijete.
To svakako. Čak s više gledišta – kažeš – npr. što misliš da ljudi žive zauvijek, vrlo brzo bi nam postalo pretijesno – pokušavaš malo rasteretiti zamišljenu glavicu.
Ne! Ne umiremo samo da bi nas bilo manje! Jer sve ima smisao, pa mora i umiranje imati smisao, važan smisao… – zamišljeno ode dijete.
Zamišljen ostaneš zapravo ti…
Čitav svoj vijek tražiš i istražuješ, sumnjaš i procjenjuješ. Trguješ! Zaključci? Sve samo ne jednoznačni! Bezobrazno ovise o životnom razdoblju, dobi, okolnostima u i oko tebe.
Ponekad si jak, nedostižan u svojoj važnosti i uspjehu, iznad svega, čini ti se. Onda se sve promijeni, sruši u trenu.
Plima dobrog i lošeg, razočarenja i nade prelijeva se preko tvog svakog dana i namače tvoje stavove. Nekad bonaca, tek se valića. Ponekad nevera, niti smjera joj odrediti ne možeš. Okrećeš joj leđa, štitiš lice i trudiš se izdržati. I sumnjaš, svo to vrijeme uporno sumnjaš.
Od bonace do nevere, pa opet ispočetka. Dok se okreneš, doći će i onaj jedini, Zadnji dan.
Zateći će te, znaš, taj zadnji dan. Nikad dosta vremena niti konačno završenog posla, pa tako ni tada. Strah, umor, pomirenje, razočaranje ili jednostavno smisao, o čemu li ćeš razmišljaš tog zadnjeg dana, zadnjeg trena? Što će prevladati?
Smisao! Mora postojati smisao! Zbilja, uopće nema mjesta sumnji. Prejednostavno, prebanalno bi bilo da je smrt kraj.
Kao kad neki film naprasno završi, nekako na brzinu, nedovršeno, pa ostaneš zatečen i razmišljaš – Da, i? Čekaj, kako je to sad uopće završilo? Što ja to uopće gledam svo vrijeme? Koja je poruka, smisao svega?
Sav trud, planovi, neuspjesi, ponovljeni pokušaji, nastojanje, cijeli život! Čemu? Da se utroši vrijeme?
Zavjesa spuštena. Zar je kraj?
Sjetit ćeš se tada, zahvaliti Mu što postoji. Zahvaliti što je dao smisao svakom pojedinom danu, a posebno onom zadnjem! Zahvaliti što je otklonio kraj. Pa i kad su nevere i nema ni pramca ni krme, a ni kopna na vidiku, sačuva ti uvijek mrvicu mirnog mora. Čak i kada posumnjaš.
Ili tada posebno?
Boljet će te saznanje da si odrastajući izgubio pravu, urođenu vjeru u Njega. Bezgraničnu vjeru u postojanje višeg smisla svega. Darovanu ti rođenjem u Njemu. Baš kao i ovoj maloj, mudroj glavi.
Samo što ti svoju vjeru nepažljivo rasu, izgubi usput, trpajući bezvrijedne ideje u džepove, vjerujući u bolju iskoristivost istih, a život ih pozoba kao ptice mrvice.
O kako pogriješi! Pogriješi u Njemu! Prema sebi.
Ali po tko zna koji put, darovat će ti opet nesebično smisao.
Ta, smisao zadnjeg dana i svih onih čudesnih dana koji će svanuti nakon njega, postade i danas jasna i prepoznatljiva. U viđenju djeteta!
Zar tako jednostavno? Samo tako? Eto…
I, zavapiš: “Ja se kajem Bože mili, od svakoga grijeha moga…” po tko zna koji put.
I znaš, neće biti zadnji.
Roditelj je tu da razumije i prašta.
I do sada je. I opet će.
