Braćo i sestre, uvijek bilo je problema i patnje, nasilja i nepravde. Ponekad bi se nasilje povećalo do te mjere, da se siromah nije imao kome obratiti za pomoć. Kad su zakoni nepravedni, kad država ne funkcionira, kad je mito jače od zakona, kad sila zamijeni pravdu – tada se dobar i pravedan čovjek nema na koga osloniti. Mnogi padaju u očaj i ne vide izlaz iz loše situacije.
Takve smo situacije imali i mi: i u vrijeme komunizma, i u vrijeme turske vladavine, i u vrijeme Rimskog Carstva, a ni danas nije puno bolje. Pogotovo u ratnim vremenima zakon i pravda gotovo potpuno nestaju.
I prorok Jeremija našao se u takvoj situaciji, kad su mu čak i prijatelji okrenuli leđa, kao što smo čuli u prvom čitanju (Jer 20,10-13). A što Jeremija čini? – Više nema oslonca ni u kome, ali ipak je smiren u duhu i kaže: „Sa mnom je Gospodin kao snažan junak! Zato će progonitelji moji posrnuti i neće nadvladati. … Pjevajte Gospodinu, hvalite Gospodina, jer on izbavi dušu sirote iz ruku zlikovaca!“
Često se i danas nalazimo u takvim okolnostima, a osobito kad nam prijeti opasnost od rata, kad čovjek sa svojim slabim snagama nema što učiniti. I ne samo u opasnosti od međunarodnog ili svjetskog rata! Često imamo i žestoke obiteljske sukobe. Kad su muž i žena jako zavađeni, radije će umrijeti nego se pomiriti. Imamo i mnogo braće i sestara, od iste majke i istog oca, koji godinama ne razgovaraju jedni s drugima – skoro uzalud, zbog sitnica, zbog sitnih svađa, i nema šanse da ih pomirimo! Ponekad je lakše oprostiti krv neprijatelju, nego oprostiti male uvrede bratu ili sestri!
Što bismo trebali učiniti u takvim situacijama?
Nema drugog puta, osim puta proroka Jeremije: Neću se bojati, jer „Gospodin je sa mnom kao snažan junak“! Samo Božja pomoć nikad ne izostaje!
Ali, nažalost, mi nismo u opasnosti samo zbog vanjskog neprijatelja. Naš unutarnji neprijatelj, naš grijeh, nanosi nam najviše štete! Grešnik je uvijek u ratu, tj. u neprijateljstvu sa svemogućim Bogom, koji je apsolutno pravedan, ali grešan čovjek se ne miri s njegovom pravdom. Grešnik više voli svoj grijeh nego Božju pravdu. I taj se rat nastavlja tijekom cijelog njegova života. Blago onome tko se na vrijeme pomiri s Gospodinom i potpuno se preda u njegove ruke!
Sveti Pavao apostol u drugom čitanju (Rim 5, 12-15) ohrabruje nas da se prepustimo Bogu, jer je Božja dobrota učinila Božju milost u nama mnogo snažnijom i plodnijom od naših grijeha. Doista, zbog jednog čovjeka – zbog Adama – grijeh je ušao u svijet, a po grijehu i smrt, tako da svi ljudi umiru. Ali zahvaljujući Božjoj dobroti i milosrđu, Bog svojom milošću čini suprotno: po jednom čovjeku, po Isusu Kristu, Božja milost je ušla u svijet. Dok je grijeh jednog čovjeka donio smrtnu presudu cijelom svijetu, Božja milost po Isusu Kristu donijela je oproštenje, mir i život cijelom čovječanstvu. Hvala Bogu koji nam je svima tako dao nadu i život!
U današnjem Evanđelju (Mt 20, 26-33) Isus Krist nam također pokazuje uvjet koji je potreban za sigurnost spasenja. Doista, Isus je donio i ponudio spasenje svima nama, ali neće svi ljudi uživati spasenje koje nam je Isus ponudio.
Tko se neće spasiti?
– Onaj tko neće otvoreno i javno priznati da pripada Kristu. Tko pred ljudima prizna da pripada Isusu, i Isus će priznati pred svojim nebeskim Ocem da taj pripada Njemu; a tko zaniječe Isusa pred ljudima, i Isus će njega zanijekati pred svojim nebeskim Ocem.
Dakle, neće se svi ljudi spasiti, nego samo oni koji svjedoče da pripadaju Isusu.
Postoje dvije vrste svjedočanstva da pripadamo Isusu: usmeno svjedočanstvo i svjedočanstvo životom i djelima. Svjedočenje životom i djelima vrijednije je od svjedočenja riječima, jer usta često lažu! Moramo svakako svjedočiti o svojoj vjeri i riječima, ali ne smije nam nedostajati svjedočanstvo životom i djelima!
Stoga nas Isus uči: „Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, a duše ne mogu ubiti. Bojte se onoga, koji može i dušu i tijelo pogubiti u paklu.“ Svi sveci Crkve – od mučenika do posljednjeg svjedoka vjere – svojim su životima svjedočili o ovoj hrabrosti Kristovih učenika, koji se nisu brinuli za svoja tijela i zemaljski život, kako bi stekli vječni život u nebeskom blaženstvu.
Slijedimo njihov primjer, jer samo tako ćemo biti dostojni zvati se kršćanima! Amen.
