Što god željeli učiniti, preduvjet je sabrati se kako bi se prikupila maksimalna snaga potrebna za početak ili dovršenje djela. Uspješni su oni svjesni trenutka, potpuno koncentrirani, koji se istodobno mogu prepustiti i teći „upravo ovdje i sada”. Jedino tako se može ostvariti kvalitetna sadašnjost koja je baza budućnosti, a zapravo za tren postaje prošlost.
To je i način kako se kompletna životna bilanca može koliko toliko učiniti pozitivnom, jer ona je za većinu prosječnih osoba uglavnom negativna. Znaju to svi nakon četrdesete godine, kada dođe vrijeme za spontani „životni obračun”, sabiranje uspjeha i neuspjeha, u odnosu na nadanja i uvjerenja.
Zapravo se jedino pamti dojam o doživljaju nekih događaja u kojima se sudjelovalo, ukupnih i pojedinačnih, od početka do kraja. No, dojam je jasan i bez dilema samo za trenutke u kojima se potpuno bilo „ovdje i sada”. A osjećaji koji i sada preplavljuju sjećanje, bitni su upravo toliko koliko znače sada i ovdje, onoliko koliko utječu na sadašnji trenutak.
Takav je i osjećaj umora i potrebe za odmorom. Trenutni tjelesni, „pravi” umor može biti ugodan, u njemu se čak može i uživati, kao i u odmoru koji slijedi. S kroničnim umorom je drukčije. Tada se može reći „Osjećam se kao da mi je netko izvadio bateriju…” Javlja se osjećaj praznine, ispražnjenosti, gubitka unutarnjeg pokretača, gubitka smislenosti svakog djelovanja. Lako je tada promijeniti odnos prema drugima, ali i prema sebi i doći do klasične dileme „biti ili ne-biti”, pogotovo ponedjeljkom u jutro, „što je meni ovo trebalo?” ili one najgore „da se umijem, il’ da se ubijem?” To je i dio sindroma „izgaranja”, uglavnom na poslu, posebno kod onih koji su se potpuno dali i izvan preporučenih (i plaćenih) granica, izložili se ekstremnoj količini negativnog stresa.
Teško se odmoriti od preopterećenosti i kroničnog umora. Nije lako ni postići koliko-toliko pozitivnu životnu bilancu. No ipak postoje neki načini, istodobno laki i teški. Ovisno o tome koliko je moguće biti svjestan, prije svega upravo trenutka, ovdje i sada, kojega se može pustiti da teče. To je i pravo umijeće koje se može učiti, a predstavlja i jedno od osnovnih lječidbenih načela psihoterapije. Što osjećam sada i ovdje? Što mi to sada znači? Mogu li jednostavno teći potpuno koncentriran u određenom trenutku?
Zato treba pokušati što više biti upravo ovdje, baš sada. Svjestan sebe, potpuno, od stopala na podu, do leđa naslonjenih na stolac. Biti svjestan svoje okolice, svjetla, topline, mirisa, važnih nam drugih ljudi u blizini, ili daljini. Biti svjestan trenutka i pustiti ga da teče. Pustiti mislima slobodno lutanje ili se pokušati koncentrirati na jednu misao vodilju, na jedan zadatak. Slično kao kad se moli krunica. Ponekad se doista meditira potaknuto sadržajem molitve, a ponekad u misli dolaze iznenadna prisjećanja na neke osobe. Možda se u tom trenutku baš za njih moli? Kako je um slobodan, on luta, pa bez opuštenosti i usmjerenosti na ovdje i sada, lako će biti negdje drugdje, „tamo i ondje”.
Najčešće se upravo tako protraće sadašnjost i budućnost, pa se prebiranjem po prošlosti i ne pronađe ništa bitno. Tada se ljude mora podsjećati da su bili zgodni, mladi, poletni, uspješni, voljeni, u različitim odnosima s drugima često preplavljeni emocijama. Ne sjećaju se tih trenutaka, jer su u vrijeme događanja „bili” negdje drugdje, okupirani drugim, manje ili više važnim temama, uglavnom brigama. Ne sjećaju se fine juhe s ljubavlju skuhane, na kojoj nikada nisu zahvalili. Ne sjećaju se roditeljske brižnosti i radosnog dočeka po povratku iz škole. Ne sjećaju se veselih i razuzdanih, možda pijanih, a još manje mirnih večeri u obiteljskom ili prijateljskom društvu. Ne sjećaju se vremenske prognoze koju su baš htjeli čuti u sinoćnjem dnevniku… „Vjerujte, gledao sam do kraja. Samo sam to htio čuti… a nisam.”
Ono što svatko želi je dobar osjećaj kada se čovjek osvrne na prijeđeni put. Kad bi se otac usudio upitati: „Kako ti je bilo u ovom životu koji sam ti dao?”, sigurno bi htio čuti kako je sinu bilo lijepo, toplo, veselo, da se osjećao sigurno, da se naplesao i naigrao s dobrim prijateljima. Da se osjećao voljeno i sretno. Jer to je jedino što otac želi sinu ili kćeri. Sve ostalo je manje važno.
A „maleni” to spontano znaju. Sigurni su, igraju se, vesele, puni su vjere i nade. Usmjereni isključivo na trenutak, potpuno koncentrirani. I „veliki” su u tom stanju transa tada kada rade nešto što doista vole i što ih doista okuplja. Pa bilo to i gledanje nogometne utakmice ili vođenje ljubavi. Tada je potpuno jasno što znači „sada i ovdje”.
Zato kada prevlada osjećaj umora i opterećenosti, potrebno je otići onamo i ondje gdje se možemo pokušati odmoriti i povratiti snagu, reciklirati nakupljenu energiju osjećaja.
Ni odmoriti se nije lako, pa ni to ne zna svatko. Kada bi se život promatrao kao svojevrsni godišnji odmor, putovanje na egzotični planet ili zemlju, svašta bi se moglo čuti od putnika nakon povratka. Neki bi bili prepuni ugodnih doživljaja i susreta, a drugi bi se žalili na uvjete, vrijeme, ljude, komarce, umorniji nego prije takvog odmora.
Zato treba odnekud početi. Jednima je lakše iznutra ka vani, koncentrirati se i smiriti pa tako opušteni početi ponovno „od ponedjeljka”. Drugima je lakše izvana prema unutra, prvo umiriti tijelo, a potom dušu, tj. emocije.
To se može postići na nekoliko načina, na primjer, vježbama disanja, progresivnom mišićnom relaksacijom, autogenim treningom, sportom, tjelovježbom, plesom, vizualizacijama, meditacijom ili molitvom.
Smisao vježbi je uspostava kontrole nad sobom, nakon što se uspostavi svojevrsna kontrola, tj. svjesnost nad onim nad čim se inače nema kontrole. Disanje je takva funkcija. Ako se još k tome zamišlja kamo zrak koji se udiše ili izdiše prolazi do zadnjeg plućnog mjehurića, učinak je snažniji. Nakon što se osvijeste stopala sigurno i stabilno na podu, stolac na kojemu se sjedi, toplina prostora oko sebe, može se početi naizmjence kontrahirati i opuštati skupinu po skupinu mišića. Također se može koncentrirati na dio tijela i sugerirati sebi mir, potpuni mir, toplinu i lakoću ili težinu u njima, kroz npr. tehniku autogenog treninga. Ako se k tome krene prebirati po predivnim slikama i sjećanjima prikupljenim u sebi tijekom života, opuštanje može biti potpuno.
Tada se može početi promišljati o učinjenom i planirati dalje većom kvalitetom. Tek tada možemo doživjeti ljubav u njezinoj potpunosti, kao u molitvi, kada je ona doista razgovor s Bogom ljubavi, onim koji najlakše odmara i od najtežih uzroka umora.
Taj osjećaj da prava ljubav nikada ne umara, svi poznaju. Jednako ljubav prema cvijetu, kao i prema voljenim osobama, za koje nikada nije teško učiniti sve i više od toga, ni ovdje i sada, ni ondje i tada.
U pravoj ljubavi je smirena sabranost, koja nas čini krotkima, smirena srca i spokojne duše. Jaram nam se čini slatkim, a breme lakšim (Mt 11,28).
