Upravo se iz statistika može iščitati da najčešći slučaj nevaljanosti ženidbe izvire upravo iz manjkave ženidbene privole. Stoga je potrebno još jednom pojasniti što je to privola, a o tome će svakako biti govora i u sljedećim brojevima.
Konstitutivni i temeljni element ženidbe jest privola zakonito očitovana između pravno sposobnih osoba koju ne može nadomjestiti nikakva ljudska vlast. Kratko i jasno se može reći da je ženidbena privola čin volje kojim muška osoba i ženska osoba neopozivim savezom sebe uzajamno predaju i primaju da uspostave ženidbu (kan. 1057). To su riječi koje budući supružnici jedno drugom izgovaraju: Ja, I., uzimam tebe, I., za svog/ju supruga/u i obećavam ti vjernost u dobru i zlu, u zdravlju i bolesti i da ću te ljubiti i poštovati u sve dane života svoga. Na prvi pogled čine se prejednostavne, ali one itekako imaju svoju težinu, o njima naime ovisi valjanost ženidbe. Upravo nedostaci u privoli čine ženidbu nevaljanom, a oni se mogu odnositi na slobodu osobe, njezine sposobnosti i ispravnost njezinih namjera. Stoga, da bi ta ista privola bila valjana mora se raditi o osobnoj privoli obiju stranaka, slobodna bez prisile, promišljena, potpuna bez pozitivnih ograničenja ili isključenja bitnih elemenata i svojstava ženidbe. Ona mora biti istinita, što znači da riječi koje se očituju na vani moraju odgovarati nutarnjoj nakani, tj. činu volje. Privola može biti ili posve isključena ili tako manjkava da je po odredbi zakona pravno nevaljana te nema svoga pravnog učinka.
Nakon kratkoga objašnjenja pojma privole prelazi se na nedostatke privole koji se odnose na sposobnost osoba. Budući da je ženidbena privola čin volje te se u svom djelovanju oslanja na razum, ona se opredjeljuje prema vanjskim predmetima, kako ih razum volji predstavlja. Prema tome ženidbena je privola, kao i svaki drugi voljni čin, posljedica djelovanja razuma kao spoznajne moći i volje. Zato sve okolnosti koje mogu neposredno utjecati na razum ili na volju utječu i na ženidbenu privolu.
Ženidbena privola, kao i svaki drugi voljni čin, posljedica je djelovanja razuma kao spoznajne moći i volje. Zato sve okolnosti koje mogu neposredno utjecati na razum ili na volju utječu i na ženidbenu privolu
Zakonik kanonskoga prava, u kan. 1095, br. 1-3, određuje da su nesposobni za sklapanje ženidbe: 1. oni koji nisu dovoljno sposobni služiti se razumom; 2. oni koji boluju od teškog manjka prosuđivanja o bitnim ženidbenim pravima i dužnostima koje treba da se uzajamno predaju i primaju; 3. oni koji zbog razloga psihičke naravi ne mogu preuzeti bitne ženidbene obveze. Kanon nabraja tri različita oblika nedostataka koji po sebi privolu čine nevaljanom, koji iskrivljuju samu naravnu sposobnost osobe koja više nije u stanju shvaćati i htjeti. U sva tri slučaja govori se o situaciji u trenutku izricanja privole: u tom trenutku ili nastaje ili ne nastaje ženidba. Brak koji je sklopljen valjano ne može nakon sklapanja ženidbe postati nevaljan zbog nastanka neke psihičke bolesti ili ludila.
Zbog kompleksnosti stvari, samo će se ukratko napraviti pregled ovih nepravilnosti koje navode komentatori Zakonika, među kojima se ističe Luigi Chiappetta:
- oni koji nisu dovoljno sposobni služiti se razumom. Uporaba razuma, koja se redovito stječe nakon sedme godine života (kan. 97, § 2), po sebi pripada spoznajnom području. Uporaba razuma je bitna i nužna da bi se ostvario voljan, odgovoran i slobodan ljudski čin. Taj nedostatak može biti trajan zbog pomanjkanja ili iskrivljenja koja su spriječila potreban razvitak ili zrelost osobe kao i zbog teških psihičkih bolesti koje priječe odnos sa stvarnošću (slaboumni, ludi, bezumni, manijaci itd.). Nadalje, taj nedostatak može biti privremen zbog poremećaja nastalih uslijed prigodnih ili prolaznih uzroka fizičke ili psihičke naravi (grozničavo bunilo, pretjerana srdžba, epileptična kriza, hipnoza, mjesečarstvo, pijanstvo, konzumiranje opojnih droga, uzimanje posebnih lijekova itd.).
- oni koji boluju od teškog manjka prosuđivanja. Sposobnost rasuđivanja, koja se zove i kritička sposobnost, pripada odlučnom području volje. Ova druga kategorija podrazumijeva one koji, premda se mogu koristiti razumom i ne boluju od teških psihičkih poremećaja, ipak nisu u stanju spoznati i vrednovati ono što njihova odluka zahtijeva: osoba nije u stanju spoznati i vrednovati što je ženidba u stvarnosti, ne zna doista čemu daje svoj pristanak. Nije dovoljno da osoba posjeduje dostatnu uporabu razuma, nego je nužno i da bude obdarena odgovarajućom psihološkom zrelošću. Iz ženidbene privole izviru teške dužnosti koje obvezuju za cijeli život. Da ih se može uspješno prihvatiti, nije dovoljno da ih supruzi poznaju samo apstraktno, nego je potrebno da ih konkretno znaju prosuđivati i vrednovati. Česti razlozi ovih poremećaja jesu umna zaostalost, psihička ili afektivna nezrelost koja priječi uspostavu međuljudskih odnosa, neuroze, histerije, pretjerani strah i sl. Afektivna nezrelost očituje se i kroz pretjeranu potrebu zaštite, zatim kroz pomanjkanje samostalnosti, kroz pretjeranu ovisnosti o ocu ili majci, kroz ograničenost interesa prema vlastitoj osobi (narcizam, egocentričnost) i sl.
- oni koji zbog razloga psihičke naravi ne mogu preuzeti bitne ženidbene obveze. Treći oblik odnosi se na onoga tko nije u stanju, zbog psihičkih razloga, izvršiti bit onoga što obećava pod ženidbenom privolom. To su osobe koje možda mogu razumjeti ono što obećaju, ali ne mogu to i ostvariti. Jednostavnije rečeno, subjekt zna o čemu se radi, ali ne može pružiti ono što obećava. Njegovo je obećanje bez stvarnoga sadržaja, takva osoba ne može pružiti objekt onoga da (privole), barem ne u trenutku u kojem kaže da će ga dati. Ovaj se oblik odnosi na bitne ženidbene obveze koje proizlaze iz ženidbe. Prema tekstu kanona svaki razlog psihičke naravi ako čini osobu nesposobnom za preuzimanje bitnih ženidbenih obveza pa makar je i obdarena dostatnom uporabom razuma (prvi oblik) i dostatnom umjerenošću prosuđivanja (drugi oblik), nosi u sebi zbog istoga razloga i njezinu nesposobnost za sklapanje valjane ženidbe. Takve nepravilnosti koje mogu nastati zbog teških poremećaja u psihi ili karakteru osobe jesu: neuroze, psihoze (šizofrenija, paranoja i manijačko-depresivna psihoza) i psihopatije. Ovdje se ubrajaju i nepravilnosti koje proizlaze iz psihoseksualnih anomalija: hipererotizam (satirijaza i nimfomanija koji onemogućuju vjernost bračnom partneru), homoseksualnost (onemogućuje uopće stvaranje zajednice života i bračne ljubavi) te ostale različite devijacije i seksualne perverzije kao što su transseksualizam, transvestizam, sadizam, mazohizam, fetišizam i sl.
U nekom konkretnom slučaju neće biti lako dokazati radi li se o stvarnoj nesposobnosti ili samo o teškoći. U svakom slučaju, nesposobnost, ako stvarno postoji, mora biti sigurna, teška, prethodna i, prema mišljenju raznih autora, trajna.
