O tome izvješćuje sâm Pavao kad u Poslanici Galaćanima piše: „Kad Kefa – Pavao misli pritom na Petra – stiže u Antiohiju, u lice mu se usprotivih jer je zavrijedio osudu: doista, prije nego stigoše neki od Jakova, blagovao je zajedno s poganima; a kad oni dođoše, počeo se povlačiti i odvajati bojeći se onih iz obrezanja” (Gal 2,11-12). Crkva u Antiohiji tada se sastojala od dvije glavne skupine: Židova koji su prihvatili vjeru u Isusa Krista i pogana koji su postali kršćani. Židovski Zakon nije Židovima dopuštao da jedu za istim stolom s poganima, pa se u nekim kršćanskim zajednicama takav propis proširio i među kršćane. Pavao oštro reagira jer je na taj način bilo zanijekano i zajedništvo euharistijskoga stola.
Osim Petra i Pavla, u taj je sukob očito bio uvučen i Jakov koji je tada bio glava jeruzalemske Crkve te je, čini se, zastupao mišljenje da židovski kršćani moraju u potpunosti obdržavati sav Zakon kao i svi drugi Židovi, bez obzira na podvojenost koja se time stvara unutar kršćanske Crkve. Uostalom, pogleda li se pomno sadržaj Pavlove Poslanice Galaćanima ili Poslanice Rimljanima koje govore o potpunoj slobodi kršćana od Zakona, a s druge strane Jakovljeva poslanica koja još snažno govori o djelima Zakona, kao da se može naslutiti odjek ovih razmirica.
Dvije skupine u Lukinoj zajednici
Na tom tragu zanimljivo je vidjeti kakav je bio pogled evanđelista Luke. Riječ je o evanđelistu koji jedini u svoje evanđelje uključuje tri prispodobe o milosrđu (Lk 15), dok se kod Mateja nalazi samo ona o zalutaloj ovci. Riječ je o evanđelistu koji jedini donosi onaj blagi pogled kojim Isus promatra carinika Zakeja te odlučuje boraviti u njegovoj kući (Lk 19,1-10). Postavlja se pitanje kako ovaj evanđelist gleda na mimoilaženja unutar Crkve i kakav je njegov stav prema onima koji drukčije doživljavaju vjeru u Isusa Krista.
Iz cjeline Lukina evanđelja, ali i iz Djela apostolskih koja je napisao isti pisac, jasno je da je zajednica kojoj se svojim spisima Luka obraćao bila u sebi podijeljena. Jednu su skupinu činili kršćani koji su prethodno bili pogani. Oni su možda već prije nego što su povjerovali u Krista dolazili u sinagoge i vjerovali u jednoga Boga, ali nisu po svome rođenju bili Židovi. Drugu su skupinu činili upravo Židovi koji su povjerovali u Krista.
Ovaj problem Luka je u Djelima apostolskim riješio pišući o prijeporu u Antiohiji te o saboru u Jeruzalemu. Tako opisuje kako su neki iz Judeje došli u Antiohiju i ondje počeli naučavati kršćane: „Ako se ne obrežete po običaju Mojsijevu, ne možete se spasiti” (Dj 15,1). Nato je nastala velika prepirka, pa su antiohijski kršćani poslali Pavla i Barnabu u Jeruzalem kako bi ondje pokušali riješiti problem. Ondje je posebnu ulogu odigrao Petar koji je temeljem vlastitoga iskustva, kao svjedok obraćenja rimskoga stotnika Kornelija, zaključio: „Bog, Poznavatelj srdaca, posvjedoči za njih: dade im Duha Svetoga kao i nama. Nikakve razlike nije pravio između nas i njih: vjerom očisti njihova srca… Po milosti smo Gospodina Isusa spašeni, baš kao i oni” (15,8-11).
Temeljem ovoga Petrova iskustva, Jakov u ime jeruzalemske Crkve zaključuje: „Zato smatram da ne valja dodijavati onima koji se s poganstva obraćaju k Bogu, nego im poručiti da se suzdržavaju od mesa okaljana idolima, od bludništva, o udavljenoga i od krvi” (15,20).
Čini se kao da je stanje bilo mnogo smirenije od onoga koje opisuje Pavao. Ili je to samo Lukin način da primiri duhove i pokuša pronaći kompromisno rješenje. Naime, on je, donoseći Petrov govor i njegovo iskustvo, jasno dao do znanja da je Božja milost jednaka prema svima i da su svi milošću spašeni, a ne vršenjem Zakona. S druge strane, Jakovljevim zaključkom, izlazi ususret i židovskim kršćanima, nastojeći im omogućiti da, ako žele, vrše propise Zakona, a opet budu u mogućnosti slaviti euharistijsko zajedništvo s kršćanima iz poganstva.
Problematična zapovijed
Lukin pristup obilježen milosrđem i kompromisom oko onoga gdje se može doći do kompromisa osobito je vidljiv ondje gdje nalazimo dvostruku zapovijed ljubavi. Kad tu istu zapovijed čitamo u Markovu evanđelju, saznajemo da je neki pismoznanac stupio pred Isusa pa ga upitao koja je zapovijed prva od sviju (usp. Mk 12,28). Isus je tako suočen s problemom jer ako kaže da su sve zapovijedi Zakona jednako važne, rekao bi točno ono što su Židovi vjerovali, ali bi se tada moglo zaključiti da je jednako važno obredno pranje prije molitve ili prije jela kao i djelo milosrđa i ljubavi. Isus jasno odgovara da je prva zapovijed ona o ljubavi prema Bogu, a druga je ona o ljubavi prema bližnjemu (usp. 12,29-31). Slično nalazimo i u Matejevu evanđelju (usp. Mt 22,34-40). Ni Marko ni Matej u zajednicama kojima su se svojim evanđeljima obraćali nisu imali problem takve podvojenosti jer su zajednice kojima su pisali bile izrazito poganskoga podrijetla.
Kako se Luka nalazio u drukčijoj situaciji, morao je drukčije i postupiti. Stoga na pitanje zakonoznanca Isus odgovara protupitanjem: „U Zakonu što piše? Kako čitaš?” (Lk 10,26). Čini se kao da Isus, prema Lukinu evanđelju, razlikuje ono što piše u Zakonu od onoga kako netko čita to što piše. To jest, važno je tumačenje. Zakonoznanac odgovara navodeći zapovijedi: „Ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svoga, i svom dušom svojom, i svom snagom svojom, i svim umom svojim; i svoga bližnjega kao sebe samoga!” (10,27). Nije, dakle, Isus odgovorio, nego sâm pismoznanac i nigdje se ne kaže da su to najveće ili prva i druga zapovijed. Ovakav je odgovor bio mnogo prihvatljiviji kršćanima koji su možda potjecali iz židovske farizejske sljedbe.
Put milosrđa
Lukin kompromis očituje se najprije u promjeni izvještaja o dvjema zapovijedima koji je do njega došao predajom, ali i u dodavanju dvaju novih izvještaja kojih kod Marka i Mateja nema. Tako, neposredno nakon izvještaja o zapovijedi ljubavi kod Luke slijedi Isusova prispodoba o milosrdnom Samarijancu. Ondje svećenik i levit zaobilaze čovjeka kojega su bili napali razbojnici i ostavili ga polumrtva i izranjena. I svećenik i levit na taj način vrše odredbu Zakona po kojoj bi se obredno onečistili kad bi dotakli mrtvaca ili tuđu krv. Oni su, dakle, vršili Zakon. Nakon njih nailazi Samarijanac. On zapravo vrši zapovijed ljubavi prema bližnjemu.
Iz cjeline Lukina evanđelja, ali i iz Djela apostolskih koja je napisao isti pisac, jasno je da je zajednica kojoj se svojim spisima Luka obraćao bila u sebi podijeljena. Jednu su skupinu činili kršćani koji su prethodno bili pogani
Evo koji je bio Lukin postupak. On nije htio odmah odbiti svoje židovsko-kršćanske slušatelje rangirajući Božje zapovijedi, ali je pomoću prispodobe pokazao da je važnija zapovijed ljubavi prema bližnjemu od zapovijedi o obrednoj čistoći i nečistoći.
Luka slično i u nastavku donosi perikopu o Marti i Mariji. Marta poslužuje Isusa, slijedeći primjer praotaca iz Petoknjižja, to jest Zakona. Prima ga slično kako su Abraham i Lot primili svoje tajanstvene posjetitelje i brine se kako nahraniti Isusa kao što je to činila Sara s tajanstvenim posjetiteljima (usp. Post 18 – 19). Isus ipak pohvaljuje Mariju koja je sjedila „do nogu Gospodinovih i slušaše riječ njegovu” (Lk 10,38-42).
Važnija od zapovijedi gostoljubivosti zapovijed je ljubavi prema Bogu. Isus je nazivom „Gospodin” ovdje priznat Bogom, a uz ljubav prema Bogu ide i slušanje njegove riječi.
Lukin je put očito put kompromisa i milosrđa, put prilaska onome koji drukčije vjeruje ili na drugi način izriče svoju vjeru, a opet u vjernosti istini evanđeoske poruke.
