„Od Avnoja do naših dana, iskustva su nam velika, od Avnoja do naših dana sve do novog ustava“ – tako je glasio refren pjesmice koja je veličala socijalističko-komunističku unitarnu državnost Jugoslavije. Što je ostalo od te utopijske državnosti dobro je poznato. Unitarno jugoslavenstvo pokazalo se nejakim da na ideologijskim osnovama apsorbira nacionalne identitete izgrađene davno prije nego su heraldičke buktinje bratstva-jedinstva osvijetlile navodni kraj ovozemaljske povijesti i ulazak u njezin eshaton.
Ova me refleksija sustigla na vijest da će jedan primjerak povelje Kulina bana izdane Dubrovčanima 29. kolovoza 1189. iz Državnog arhiva u Dubrovniku biti prenesen u Historijski muzej u Sarajevu.
Jasno je, naime, da ovaj sam po sebi opravdan i razumljiv čin neće pripomoći u izgradnji moderne bosanskohercegovačke državnosti, nego će, naprotiv, postojeće razlike samo učiniti vidljivijim. Time se ne može premostiti činjenica da razvoj nacionalnih identiteta bosanskohercegovačkih naroda – Srba, Hrvata i Bošnjaka – za razliku od zapadnoeuropskih nacija, nije bio povezan s idejom formiranja zajedničke države, odnosno da su nacionalni identiteti neusporedivo stariji od sadašnje anex države kojom u stvarnosti upravlja Međunarodna zajednica. Vremenski raspon između 1463, kada je u osmanskoj invaziji nestala srednjovjekovna bosanska država, i 1992, kada se odigralo međunarodno priznanje BiH pokazuje se nepremostivim. Iako unitarna politička opcija ovu prazninu nastoji premostiti koristeći se ideološkim manipulacijama u prisvajanju bosanske srednjovjekovne državnosti u političkom i emotivnom smislu, danas nije moguće uspostaviti vezu između srednjovjekovnih Bošnjana koji su s političke scene 1463. nestali zajedno s tadašnjom državom i suvremenih Srba, Hrvata i Bošnjaka. U međuvremenu se promijenila historijska lozinka Bosne i Hercegovine i uzaludno je veličati Dobre Bošnjane.
Zato će Kulinovu povelju u Vrhbosni (Sarajevu) dočekati tri različite percepcije: unitarno raspoloženi dio bošnjačkog političkog i intelektualnog establishmenta u njoj će vidjeti dokaz nedokazive bogumilske prošlosti srednjovjekovne Bosne i pogonsko gorivo daljnjoj unitarizaciji, hrvatska percepcija insistirat će na Kulinovu katoličanstvu i time će nastojati liječiti vlastite frustracije u rasponu Hrvatska do Drine i potpune dezorijentacije, dok će srpska (ako je uopće bude) u ćirilskoj komponenti ovog dokumenta vidjeti još jedan dokaz srpskog karaktera srednjovjekovne Bosne i opstojnosti Republike srpske.
Potreban je, dakako, novi pristup koji će pomiriti napetost između nacionalnih identiteta i moderne državnosti. Jedino uz uvažavanje principa multikulturalnosti, ljudskih prava i aktivne tolerancije moguće je riješiti jedno od gorućih pitanja Bosne i Hercegovine, tj. problem kroćenja političke moći preko institucija koje kontrolira država. Srednjovjekovne pergamene u tome neće pomoći jer ne mogu ukloniti strahove od dominacije kao što ne mogu obuzdati proces stalnog produžavanja društvene agonije.
A samog dobrog, starog Kulina što se tiče, više od njegove pergamene (koja je vrijedan kulturološki spomenik) zanimalo bi me njegovo mišljenje o reformi policije i pridruživanju Europskoj uniji. Ne bih se otimao ni tome da mi objasni: kako se to građanska opcija prometnu u unitarnu?
Iskustva su nam velika, samo što ničemu ne služe osim da se ponavljaju. Dobro došao u hižu, Kulin bane, samo nisam siguran da ćeš je prepoznati.
U ime oca i sina i svetog duha. Ja, ban bosanski Kulin, prisežem Tebi kneže Krvašu i svim građanima Dubrovčanima pravim Vam prijateljem biti od sada i dovijeka. I pravicu držati s Vama i pravo povjerenje, dokle budem živ.
Svi Dubrovčani koji hode kuda ja vladam, trgujući, gdje god se žele kretati, gdje god koji hoće, s pravim povjerenjem i pravim srcem, bez ikakve zlobe, a šta mi ko da svojom voljom kao poklon. Neće im biti od mojih časnika sile, i dokle u mene budu, davat ću im pomoć kao i sebi, koliko se može, bez ikakve zle primisli.
Tako mi Bog pomogne i ovo sveto evanđelje.
Ja Radoje banov pisar pisah ovu knjigu banove povelje od rođenja Kristova tisuću i sto i osamdeset i devet ljeta, mjeseca augusta i dvadeset i deveti dan, glavosjeka Ivana Krstitelja.
