Početna stranica » Vlč. dr. Hrvoje Kalem: Tradicija i obnova Crkve

Vlč. dr. Hrvoje Kalem: Tradicija i obnova Crkve

200 pregleda

Vlč. dr. Hrvoje Kalem rođen je 1982. godine u Travniku. Osnovnu je školu završio u Gornjem Vakufu – Uskoplju, a Opću gimnaziju u Katoličkom školskom centru „Petar Barbarić“ u Travniku. Na KBF-u u Sarajevu diplomirao je 2007. godine, a za svećenika Vrhbosanske nadbiskupije zaređen 2008. godine. Na Papinskom sveučilištu Gregorijana u Rimu, 2017. godine završava doktorski studij fundamentalne teologije. Od ove je godine vanjski suradnik na Katedri fundamentalne teologije KBF-a u Sarajevu te viši asistent na Katedri dogmatske teologije KBF-a u Đakovu. Uz profesorsku službu, obnaša i službu župnika u Prudu u Bosanskoj Posavini.

U središtu Crkve je Isus Krist i Njegova poruka koja je iscjeljujuća za sva vremena i sve ljude. Kako je najbolje prenijeti današnjem modernome čovjeku?

Lijepo ste precizirali tko je naslovnik kršćanske poruke: današnji moderni čovjek. Možda već sada možemo govoriti o postmodernom čovjeku kao naslovniku kršćanske poruke. Kažem to jer je u procesu prenošenja kršćanske poruke iznimno bitno uvidjeti tko je naslovnik te poruke, u kojem kontekstu živi, s kakvim se problemima, nadama, radostima, brigama, žalostima i tjeskobama susreće tamo gdje ostvaruje svoju egzistenciju. To je važno zato što se ni od koga ne traži da prenosi kršćansku poruku ljudima svih naraštaja i generacija. Od nas se traži da to činimo upravo za ovu generaciju koja živi u konkretnom vremenu, na konkretnom mjestu i u konkretnim uvjetima.

Crkva, nažalost, nije uvijek pratila razvoj i promjene u svome izričaju i načinu prenošenja kršćanske poruke s kulturalnim promjenama. Između ostaloga, i to je razlog zašto se mnogima danas tradicija i sve ono što Crkva nastoji ponovno učiniti i pokazati vitalnim i važnim za život, čini kao relikt prošlih vremena. Teolozi i pastoralni djelatnici ulažu i morat će uložiti još veće napore da pronađu adekvatan način prenošenja kršćanske poruke za naše vrijeme.

Mislim da se treba plašiti dviju krajnosti u tom pothvatu. S jedne strane moramo se plašiti banalizacije kršćanske poruke od samih prenositelja koji su djeca svoga vremena i koji bi Vječnu Riječ nudili tek kao fast duhovnost, dok se s druge strane bojazan vidi u ukrućivanju kršćanske poruke u puki aktivizam koji se na koncu pokazuje kao goli humanizam i kao svođenje kršćanske poruke na institucionalnu gimnastiku. Najvjerodostojniji način prenošenja kršćanske poruke je istinsko svjedočenje onoga u što vjerujemo i kome smo povjerovali i to u najjednostavnijim i svakodnevnim prigodama i ulogama: kao očevi, majke, djeca, bake, djedovi, svećenici, redovnici, prijatelji, u školi, na radnom mjestu, na ulici, dakle u svakodnevnim prilikama života. Iz ovoga je već jasno da se moramo osloboditi opterećenosti da su jedini prenositelji kršćanske poruke biskupi, svećenici i redovnici. Sva Crkva kao communio i Božji narod stoji pred odgovornom zadaćom prenošenja kršćanske poruke.

Ne smije se ignorirati evidentna kriza poslanja Crkve u svijetu koja već puni naslovnice svjetskih medija. Smatrate li da je sve loše što se danas događa oko Crkve velikim dijelom njezina krivica jer nije reagirala pravovremeno i transparentno prema grešnim pojavama u vlastitim strukturama? Je li i to razlog što određeni broj ljudi istupa iz Crkve?

Krizu se nipošto ne smije ignorirati ni tajiti. Međutim, ne smijemo potpasti ni pod histeriju, jer krizu trebamo razumjeti kao teško, ali prolazno, dakle ne trajno i ne temeljno stanje. U tom smislu kriza Crkve može i treba biti prekretnica, prijelomna točka koja ukazuje na potrebu donošenja odluka koje će sadržaj krize ostaviti iza sebe. Iz krize treba izići sa sviješću: da nam se ovo više nikada ne ponovi! Gledano s teološke strane: Krist jamči Crkvi u cjelini da je neće nadvladati ni vrata paklena (usp. Mt 16,18). Takvo obećanje ne bi nas nipošto smjelo ostaviti uspavane i pasivne, naprotiv, ono je poziv na trajno bdijenje i brigu za Crkvu. To bdijenje nije uvijek bilo na očekivanoj razini, zbog toga Crkva trpi, a njezini pojedini članovi snose krivicu za ono što se događalo ili se još uvijek događa u Crkvi.

Čini se kako su u nekim situacijama sporost i nesnalaženje, a možda i manjak svijesti o zlu te zlo koje je već počelo puštati korijene u Crkvi, bili previše izraženi što je spriječilo da se reagira na odgovarajući način. Kriza Crkve i grešne situacije u Crkvi nisu nešto što se pojavilo tek sada. O tome svjedoči i sv. Ivan Pavao II. koji se u Jubilarnoj godini ispričao za zla koja je Crkva počinila tijekom povijesti. Tomu treba pribrojiti i žaljenja koja su izrekli pape Benedikt XVI. i Franjo što pokazuje svijest crkvenih pastira o grešnim, gnusnim i neprihvatljivim situacijama u Crkvi. Ne samo pape nego i posljednji Koncil govori o odgovornosti vjernika za npr. ateizam, jer su svojim neautentičnim životom utjecali da se ljudi udalje od Boga (GS 19) i Crkve čime ona gubi svoju snagu i privlačnost. Ta diskrepancija između nauka i života dijela crkvene hijerarhije sada ima… (..)


Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš preplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i [email protected]