I trudimo se sve te svoje nastupe odraditi na najbolji mogući način, najčešće klizeći iz jedne uloge u drugu… A ponekad se uloge isprepletu na način da ih je teško razlučiti pa se spoji nekoliko ja istovremeno… Nerazumljivo zvuči? Samo pokušavam stići do ishodišta priče. A počelo je ovako:
Bio je običan radni dan. Telefon je zazvonio i u trenu je krenula bujica psovki, predbacivanja, prijetnji i uvreda izgovorenih od nepoznate žene. Kad je zastala da udahne, pokušala sam doznati o čemu se radi. Brzo me prekinula i nastavila monolog, a ja opet ušutjela i čekala svoj red. Dakle, radi se o potraživanju koje gospođa nije podmirila i neće, jer je ljuta, jer su svi krivi, a sada je, eto, još i pokrenut postupak… Takvi smo mi ljudi, svjesni krivnje, ali naglas, krivimo sve ostale, pa vičemo utišavajući onoga iskrenog sebe, razmišljala sam u sebi i, moj Bože, toliko pogriješila! Jer u trenu me postidješe drukčije riječi od onih koje u ovakvoj situaciji obično čujem.
Kad se izvikala gospođa se umorila i počela svoj tužni monolog: ima odraslu kćer, gotovo četrdesetgodišnjakinju. Ona je kronična ovisnica i već duže vrijeme nalazi se na liječenju u zatvorenoj ustanovi. Prijavila ju je na svoju adresu zbog zdravstvenoga osiguranja, pa je tako i pismeno o dugovanju stiglo do nje. Gospođa ima malu mirovinu, bori se s kćerinim liječenjem i s posljedicama svega što je od nje i zbog nje do sada doživjela. Zapravo, istovremeno vodi još jednu puno težu, ne samo financijsku i emotivnu, već i pravnu bitku – njezina kćer ima dijete predškolskoga uzrasta koje država želi uzeti. A otac? Otac je već ranije preminuo, bio je, kaže, također ovisnik i dug je zapravo njegov. Zašto država onda ne bi dala dijete baki, pitat ćete? Zato što, ogorčeno će gospođa, dok teoretski postoji makar 1 % mogućnosti da se majka izliječi i oporavi, skrbništvo joj neće biti oduzeto niti dodijeljeno baki. A liječnici dvoje, sastaju se komisije, jedan nalaz smjenjuje drugi, a vrijeme prolazi…
I tako je gospođa sada, sasvim razumljivo i jadna i bijesna i tužna i nemoćna… Objasnila sam joj kako još ima vremena poduzeti određene pravne korake po pitanju ovoga potraživanja. Neprestano sam joj to ponavljala i gospođa me konačno čula i smirila se. Sutra će doći u ured i donijeti svu dokumentaciju. Obećala sam joj pomoći koliko god budem mogla. I zbilja, došla je prema dogovoru, obavila što je trebalo, a onda rekla kako njezin problem nije riješen, ali da joj je lakše jer je shvatila da postoje i put i ljudi koji će ipak pomoći. Rekla sam da je i to moj posao, da mi je drago ako sam joj barem malo olakšala, a ona da sam ja onda svoj posao dobro obavila. Nasmijala sam se, rekla da to treba prenijeti šefovima, a onda smo se čvrsto rukovale. Otišla je drukčija nego što je bila jučer kad je nazvala, iako je njezina situacija, u bitnom, ostala ista.
Propisi postoje kao smjernice za ponašanje, zamišljeni da zaštite. Prvenstveno pravo djeteta, koje nije krivo zbog postupaka onih oko sebe. Djeteta, kome se, prvenstveno, nastoji očuvati odnos s njegovim roditeljem. Ponekad upravo ta namjera zakonodavca postane prepreka u donošenju ispravne odluke. Teško je kad živiš život koji je vrlo različit od pisanoga pravila. Kad pravilo zastane na objektivnoj razini tebe… Ne dati se uopćiti!
Nedugo nakon ove naišla je još jedna nezadovoljna gospođa, a ja poučena, opreznija u donošenju sudova… Mršavi ženski lik, obučen u crno, malo plače, malo priča i pri tom krši ruke. Tražim niti ove tužne priče. Jasno, opet nekakav dug, ovaj put sin. Ova je gospođa dio duga već podmirila, problem joj je podmiriti ostatak. Jednoga je sina sahranila prije osam dana, a drugi je očajan zbog bratove iznenadne smrti. Pokušavaju sve podmiriti: troškove, režije, dugove, napraviti red u kaosu. Opet plače, viče, govori da ona to ne može više, da joj je svega dosta. Uzimam je za ruku i uspijevam smiriti, usporiti, a onda i objasniti da možemo pokušati razgovarati s pružateljem usluga, vjerujem da će razumjeti, ponuditi neko rješenje. Gleda me sumnjičavo, a ja telefoniram, objašnjavam situaciju. Ljudi su stvarno razumjeli i ponudili mogućnost da podmiri dio preostaloga iznosa, a ostatak će otpisati. Zahvaljujem, sretna kao da sam i sebi pomogla. Plati i donese potvrdu kako bi dostavile dokaz o uplati, da se još danas sve i službeno okonča i time zatvori barem jednu muku. I ode i ova mati svojim putem, barem mrvicu lakša. Rukovale smo se nekoliko puta, a onda me pitala može li me i zagrliti. Ima li išta toplije i utješnije od zagrljaja drugoga čovjeka? Zato zahvalim ja njoj za zagrljaj i mi se rastadosmo.
Ove su priče živa ilustracija promišljanja o našim životnim ulogama i o tome kako je nekad nemoguće odvojiti jednu od druge. Svoju ulogu zaposlenika ne možeš samo tako odvojiti od one da si istovremeno i nečije dijete, majka, prijatelj, čovjek… I neka je tako, moramo razumjeti jedni druge, na taj način stvoriti bezbolniji put primijenjenih pravila u situaciji koja je drukčija. I uvijek se dobro čuvati generaliziranja, ishitrenoga uopćavanja, koje je muka, najveća tuga ovoga vremena.
I našu Crkvu ranjava uopćavanje. Mediji su puni priča o… (..)
Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš preplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i [email protected]
