Njezin je bitak zajamčen, neugrožen i nepobitan jedino odozgo, s Božje strane, a ne odozdo, sa strane njezinih članova i vodstva. Utoliko što ona odozgo jest, s Božje strane, u događaju njegove Riječi i Duha, ne podliježe pogibli, opravdana je, posvećena, pročišćena, sačuvana od zla – ali samo i jedino u tom pogledu!
U svome Gospodinu Isusu, i samo i jedino u njemu, samo i jedino s njegove strane, ona dobiva obećanje da je vrata paklena neće nadvladati. Ugledajući se u njega, i jedino tako, Crkva stječe pouzdanje u svoju trajnost i održivost. U ljudima ona nema takvoga jamstva i njezin je bitak, gledajući s te strane, ugrožen. Istina, drukčije i ne može biti, jer Bog još nije sve u svemu. Ipak, ugroženost i kriza Crkve ne bi smjele postati akutnima. Ako se ona oslanja na svoga Gospodina, morala bi biti zaštićena od stvarne krize. No, nažalost, „stvar i jest u tome što se ona ne oslanja u dovoljnoj mjeri na živoga Gospodina pa je njezina ugroženost upravo akutna” (K. Barth), a temeljna činjenica vezana uz Crkvu, njezin život i djelovanje jest progresivna opća dekristijanizacija.
Akutna ugroženost Crkve
Odavno smo se navikli da u demokratskom društvu ministar podnese ostavku čim se pokaže da njegov resor ne rješava primjereno svoje zadaće ili kad izbije neki skandal, ali jedan kardinal, biskup ili neki drugi visoki crkveni dužnosnik teško će doći u iskušenje te vrste. Čak i onda kad je sasvim očito da ništa u njegovu resoru ne funkcionira onako kako bi trebalo funkcionirati i kad se iz dana u dan otkrivaju skandali najgore vrste.
Imajući to u vidu, s pravom se nameće pitanje: može li ovakva Crkva biti ono što bi u svojoj biti trebala biti – znak i posrednica čovjekova spasenja? Istina, ona jest mjesto naviještanja Kristova evanđelja. Ona jest mjesto gdje se mogu, makar zapuštene, pronaći norme i vrednote za život dostojan čovjeka. Ona jest nositeljica religiozne i kršćanske poruke i veliki broj njezinih članova živi evanđelje na vlastito spasenje i spasenje drugih. No, nipošto se ne smije zanemariti pitanje u kolikoj mjeri Crkva sama, počevši od onih najodgovornijih u njoj, objektivno pridonosi zamagljivanju kršćanske poruke i pridonosi dekristijanizaciji umjesto evangelizaciji svijeta. Koncilski papa Pavao VI. kaže da evangelizacija počinje s onim što Crkva živi. A da bi bila što je moguće više u skladu s evanđeljem, potrebno joj je stalno evangeliziranje sebe. Mora stalno „reformirati” samu sebe, ono što živi i što čini.
Nažalost, Crkva je uvijek teško prihvaćala tu istinu. Krivce za takvo stanje dugo je pokušavala pronaći negdje vani, obično na krivim mjestima, dok je sve više jačala svoju birokratsku strukturu. Međutim, danas postaje sve jasnije da je Crkva zapala u duboku krizu zahvaljujući prvenstveno neodgovornosti tzv. najodgovornijih, tj. onih na najvišim mjestima u crkvenoj hijerarhiji. U tom kontekstu dobro je prisjetiti se riječi pape Benedikta XVI. izgovorenih u razgovoru s novinarima na putu za Lisabon 11. svibnja 2010. godine: „Ne dolaze napadi na Papu i na Crkvu samo izvana, nego patnja Crkve dolazi upravo iz same Crkve, od grijeha koji postoji u Crkvi. I to se uvijek znalo, ali danas to vidimo na stvarno užasan način: da najveći progon Crkve ne dolazi od vanjskih neprijatelja, nego se rađa od grijeha u Crkvi, te je Crkvi stoga nužno potrebno ponovno iskusiti pokajanje, prihvatiti pročišćavanje, naučiti, s jedne strane, opraštati, ali i potrebu pravednosti.” Drugim riječima, Crkvi je potrebna radikalna reforma jer Isusovo pitanje „Hoće li Sin Čovječji kada dođe naći vjere na zemlji?” iz dana u dan postaje sve aktualnije i ozbiljnije.
Ima li današnja Crkva snage suočiti se s tom istinom i po kojem modelu bi mogla napraviti taj spasonosni zaokret? U recima koji slijede vratit ćemo se u povijest i podsjetiti na model svetoga Franje Asiškoga, na njegovo iskustvo s Crkvom koja je i tada proživljavala duboku krizu te u evanđeoskoj slobodi pokušati uvažiti pouku koju nam je on dao.
Između poslušnosti i nekonformizma
U Franjino vrijeme, koncem XII. i početkom XIII. stoljeća, Crkva je u cjelini predstavljala vrlo mračnu sliku. Nema nikakve potrebe – kao ni danas – tražiti dokaze kod njezinih protivnika; dovoljna su katolička svjedočanstva. Na prvom mjestu mnoštvo bula Inocenta III. protiv najsramotnijih zloupotreba. Istina, neke od njih su napisane protiv opće pokvarenosti u Europi, ali većina je bila upućena crkvenim funkcionarima. Sablazan je vladala posvuda.
Kako na takvo stanje u Crkvi gleda mladi obraćenik Franjo Asiški? Franjo je uvijek bio katolik, ali.. (..)
Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš preplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i [email protected]
