Nije nam bilo jednostavno odlučiti se tematizirati grijehe i propuste u Katoličkoj Crkvi o kojima se danas govori na sve strane. Ona je naš Dom i sve što reknemo o njoj, rekli smo o samima sebi. Isto tako, veću štetu stvara i nikamo ne vodi ako se prikažemo „nepogrešivim sucima”, „pravednicima” i „sveznalicama” – onim ljudima koji stoje sa strane pa radi vlastite promocije bez imalo stida bacaju kamenje na vlastitu kuću. „Kad bi svi dobri ljudi bili crveni, a svi loši plavi, koje bi ti bila boje?” upitao je netko jednu malu djevojčicu. „Prugaste”, odgovorila je. Zaista, svi mi trebamo biti svjesni da smo dobrim dijelom „prugasti”, obojeni i plavom i crvenom bojom i zato svoju Crkvu jedino možemo mijenjati mijenjajući sebe. A to uvijek započinje poniznim priznanjem vlastite krivice. Dakle, riječ je o nama kao pojedincima jedne velike Zajednice, koje ne zabrinjava toliko ono što ih udara izvana, nego ono što ih zapljuskuje iznutra.
U tome kontekstu, želio bih nas podsjetiti na evanđeoski događaj Isusova stišavanja oluje (usp. Mk 4,35-41). Dok je Isus spavao na krmi, podigla se oluja i na lađu su navalili valovi te su je gotovo potopili. Nakon što su Ga učenici, blijedi od straha, probudili, Isus stišava oluju pa im iznenađeno govori: „Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?”
Dvije tisuće godina nakon ovoga događaja Kristovi učenici diljem svijeta ne boje se valova koji nemilosrdno udaraju o lađu njihove Crkve, a koji još uvijek nekima od njih uzimaju živote. Tijekom cijele povijesti Crkve uvijek ih je bilo, s manje ili više intenziteta, a vjerojatno će ih biti i u budućnosti. Mi smo se danas preplašili samih sebe. Duboko nas potresa i zabrinjava vlastita uspavanost, mlakost i indiferentnost naspram najljepše i najveće Vijesti koju je ikad čovjek čuo i koju će ikad čuti. Zato bi bilo još gore kada bismo se skrivali u komociju šutnje pretvarajući se da ništa ne vidimo i ne čujemo. Sve su to razlozi zbog kojih smo sa svojim suradnicima odlučili progovoriti, prozvati i priznati ono što uistinu nije dobro u suvremenoj Crkvi, jer je volimo, jer smo dio nje i što tako prihvaćamo i svoj dio krivice koji ne mora nužno biti u činu ili riječima već i u šutnji i ignoriranju grijeha.
A što se tiče budućnosti Katoličke Crkve kao mističnoga Tijela Kristova? Još uvijek kristalno jasno odjekuju Isusove riječi koje stišaju najjače oluje i umire najviše valove: Nemate se čega bojati. Samo imajte vjere.