Čovjek je jedino živo stvorenje koje riječima u susretu s drugima izražava sebe, svoje osjećaje, želje, strahove i nade. Bez riječi čovjek ne bi bio ono što jest, ne bi bio stvorenje kolektivne svijesti, niti kulture, koja nastaje upravo kroz izmjenu misli. Biblija govori o stvaralačkoj riječi. Riječ ima i u našem svagdanjem životu stvaralačku moć. Britanski filozof John Langshaw Austin govori u tom kontekstu o konstativnim i performativnim riječima. Konstativne riječi govore o stanju u svijetu, opisuju ga, dok ga performativne mijenjaju. Konstativni način izražavanja može biti istinit ili lažan, “dok performativni uspijeva ili ne uspijeva”. U performativnim riječima leži izvor formiranja i sporazumijevanja, ali i mijenjanja. Riječi imaju zato u ljudskom životu veliku ulogu. Ne samo da opisuju stanje svijeta i čovjeka, one ga i mijenjaju.
Silna moć riječi
Riječi govore nešto i o našoj osobnosti, o našem odnosu prema životu, o našem kolektivu (narod), o našoj civilizaciji. Kad dijete u susretu s majčinim očima izgovori prvi put riječ mama, ne radi se samo o zvuku, nego i o osobnom odnosu, o svijesti pripadnosti, o dubokom zajedništvu između dviju osoba. Kad jedna osoba kaže drugoj, gledajući je u oči, da je voli, onda to nije samo opis nutarnjeg stanja duha, nego pokretačka snaga, koja može promijeniti odnos između dvaju osoba, ali također utjecati i na okruženje.
Riječi mogu drugoga čovjeka u životu utješiti, ohrabriti, potaknuti, učiniti sretnim, mogu dovesti do mira, ali mogu i obeshrabriti, omalovažiti, izazvati nemir, poniziti, ili potaknuti na rat. Moć riječi je silna. Zato čovjek mora uvijek paziti što i kako govori.
Snaga osobne riječi je velika. Ljudi se riječima dogovaraju, potvrđuju i ostvaruju zajedništvo. Riječi mogu drugoga čovjeka u životu utješiti, ohrabriti, potaknuti, učiniti sretnim, mogu dovesti do mira, ali mogu i obeshrabriti, omalovažiti, izazvati nemir, poniziti, ili potaknuti na rat. Moć riječi je silna. Zato čovjek mora uvijek paziti što i kako govori. Na koncu riječi govore puno i samome onome iz čijih usta izlaze. Riječ je čovjek. Zato i kažemo za nekoga da je čovjek od riječi ili da ne drži do svoje riječi. Znanost govori sve više o tome da i životinje posjeduju određenu vrstu empatije. Ali za razliku od njih, čovjek je jedino stvorenje koje u odnosu na drugo živo biće može riječima izraziti svoju nutarnju suosjećajnost ili radost, ono što ga u susretu s drugim iznutra pokreće, čini sretnim ili tužnim.
U zadnje vrijeme potiskuje internet sve više osobnu riječ. Prema istraživanjima poznatog instituta Allensbach mnogi mladi stoje pod utjecajem interneta i kad nisu online. Sve je među njima više onih koji za vrijeme razgovora ne gledaju jedni drugima u oči, koji ne traže živu komunikaciju. Na pomolu je nova generacija ljudi koja se sve više virtualno saopćava i oblikuje, gubeći obilježja osobnosti, ali često i socijalne odgovornosti. Dok su mlade generacije prije nekoliko desetljeća pokazivale veliko zanimanje za odgovornost prema stvorenom svijetu, tražeći očuvanje okoliša i prirodnog bogatstva za buduće naraštaje, pravednu preraspodjelu dobara i pravo naroda na slobodu, zanimanje današnje facebook-generacije koncentrira se uglavnom na tehnologiju.
Ovisnost o internetu
Ovisnost o tehnologiji i internetu je toliko zarobila dio nove generacije da je postala vrlo nervozna ukoliko nije u akciji. Putujući vlakom ili avionom, uočava se sve veća prisutnost mladih koji su neprestano u virtualnoj komunikaciji, šaljući ili prihvaćajući poruke. Višesatno dnevno sjedenje za kompjutorom nije znak znanstvene želje za istraživanjem, misli medijski psiholog Johannes Moskaliuk, nego straha da se ne propusti neko događanje, pa i ono nevažno. Mnogi zbog toga gube snagu koncentracije na poslu ili u školi, jer su u neprestanom iščekivanju mogućnosti da zavire u smartphone, kako im ne bi izmakla poneka informacija. Internet, misle neki istraživači, zbog pružanja informacija, stvara kod modernog čovjeka iluzorno uvjerenje, da zna više nego što doista zna. Još veća opasnost od toga leži u ljudskom gubljenju sjećanja koje se ostvarivalo generacijskim susretima, a koje se danas povjerava sve više internetu.
Ono što na poseban način zabrinjava, jest sve veći broj onih koji u tom virtualnom svijetu komunikacija bez osobnog odnosa nalaze zadovoljstvo i smisao života. A bez osobnog odnosa i sjećanja postaje čovjek nesposoban za ozbiljnije i duže analize, ali i za kreativnost.
Dok je čovjek u živom razgovoru s drugim bio uglavnom prisiljen čuti drugo i drugačije mišljenje, kod virtualnog susreta se to ne mora, jer se komunikacije mogu bez puno pojašnjenja prekinuti. Ono što na poseban način zabrinjava, jest sve veći broj onih koji u tom virtualnom svijetu komunikacija bez osobnog odnosa nalaze zadovoljstvo i smisao života. A bez osobnog odnosa i sjećanja postaje čovjek nesposoban za ozbiljnije i duže analize, ali i za kreativnost. Kompjutor ne može zamijeniti ljudsko iskustvo, jer događanja nisu samo registrirani podaci, nego i osobni doživljaji. Čovjeku bi se moglo dogoditi da izgubi ono što se zove osobna prošlost. A bez nje nema niti osobne budućnosti. Zahvaljujući osobnoj komunikaciji riječima, stvorio je čovjek i internet. Danas je taj isti čovjek u opasnosti da mu internet oduzme osobnost, da potisne ljudski razgovor u četiri oka, da realne odnose zamijene virtualnim, da osobnu riječ potisne u muzej.
