Kako mu se kroz dane i godine množe zanosi, patnje i blizine, kako kroz iste te godine uspijeva nadvladati mnoge nevolje, postići i ono što nije ni slutio da će ikada moći, čovjek sve snažnije stječe iskustvo prostornosti: kao da se njegov život prostire onkraj svih njegovih obzorja. I kao da će se ta obzorja samo širiti. No, kad ga neki događaji, neke životne okolnosti navedu da osmotri svoj život kao tek jedan među nebrojenima uz njega i prije njega – jednako tako i poslije njega – čovjekove oči i misli nužno postaju skromnije. Čovjek se čak počinje pitati o smislu svog života. Koje je njegovo značenje u slijedu tisućljeća kad zaborav prekriva tolika imena već za njihova života i još mnogo više nakon što minu dva ili tri naraštaja?
Uistinu: s tog motrišta čovjekov je život tek jedan korak, tek jedna riječ – k tome i nesavršen korak, nesavršena riječ – u hodu i govoru stoljeća. Taj korak, ta riječ katkad je od značenja samo za ponekog, za pojedinu obitelj ili neku sredinu, i to u nekom kraćem vremenskom razdoblju. Tek rijetko ima značenje za pojedini narod ili stoljeće. Posve izuzetno za sav svijet, za svu ljudsku povijest. To čovjeka može obeshrabriti čak toliko da se njegova skromnost rastoči u samopodcjenjivanju i obezvređivanju svakog truda.
No, što se događa kad izostane poneki korak, poneka riječ? Neki putovi u užem ili širem smislu gotovo nužno krenu nekamo ustranu, možda i zastanu. Zamru. Slijed koraka i riječi, naprotiv, govori o postojanosti, o usmjerenosti. Potiče na vjernost i produbljivanje, na življenje određenih vrijednosti i za druge. Ustreba li, i umjesto drugih.
U tom duhu nijedan korak, nijedna riječ, ako su iskaz čovjekova truda, ne tonu u beznačajnost. Svaki život već sam po sebi ima značenje, a dodatno ga ima i po tome što mu je darovana moć sjemena, jednako kao što je darovana i svakom čovjekovom koraku, svakoj njegovoj riječi. I svaki život, svaki korak, svaka riječ, uključi li se u povijest ljudskosti može donijeti plod. Moguće tek jednostruk, ali neslućeno dragocjen, moguće stostruk, moguće tolik da je neprebrojiv.
I zato nije presudno jesu li nečiji životi osvjetljavali, osvjetljavaju li ga, najsnažniji reflektori svijeta ili tek slabašna provincijska ulična svjetiljka. Presudno je samo odaziva li se čovjek životu u koji je upućen, primjećuje li ljude koji prolaze njegovim životom, zauzima li se za njih. Čuje li Božji glas, živi li raspoloživ Božjim poticajima.
Jer tko se za svojih dana – i u njihovoj skromnosti i u njihovoj zahtjevnosti – pridoda životu, uključuje se u postojano blagoslivljanje i osnaživanje života kroza sve vrijeme i svu vječnost.
