Već nekoliko desetljeća broj katolika u Bosni i Hercegovini konstantno se smanjuje, a taj trend se nastavlja i na svećenička i redovnička zvanja iz naših krajeva. U ne tako davnoj nam prošlosti nismo mogli ni pomisliti da će se ovakvo nešto događati pred našim očima, da će biti postavljeno kao društveno pitanje te nas stoga vrlo često ostavlja u stanju obeshrabrenosti dok u mislima istovremeno prebiremo razloge zbog kojih naši ljudi odlaze. Kao da tražimo neku utjehu i opravdanje za njihov odlazak, a način za svoj ostanak i opstanak.
Međutim, baš u takvim trenucima trenutna situacija nas ne smije pokolebati niti smijemo odustati, nego gledati naprijed s pouzdanjem u Boga i tražeći nove načine kako činiti dobro. Ovako razmišljaju i vjernici župe sv. Josipa Radnika u Tesliću kojemu posvećujemo retke ovomjesečne reportaže Svjetla riječi. Župa se smjestila 30-ak kilometara jugozapadno od Doboja, uz obalu rijeke Usore, uokvirena vrhovima Borja, Uzlomca, Crnog vrha, Čavke, Mahnjače, Vučje planine i Vlašića. Prema posljednjem popisu stanovništva iz 2013. godine općina Teslić imala je ukupno 38 500 stanovnika što je u odnosu na 1991. godinu znatno manje ako uzmemo u obzir činjenicu da je prema popisu iz te godine ovdje bilo nastanjeno 58 tisuća stanovnika. Sukladno smanjenju broja stanovnika, smanjio se i broj župljana župe Teslić u kojoj nas dočekuje župnik vlč. Ivan Ravlić s kojim krećemo u obilazak i upoznavanje ove najveće katoličke župe u Republici Srpskoj.
Jedini orijentir
Utemeljena je 1922. godine i uz Teslić obuhvaća mjesta Banja Vrućica, Gomjenica, Bardaci, Barići, Ruževići, Martinovići i Vrela. Prije zadnjega rata brojila je 2300 Hrvata katolika, a danas ih je tek šestotinjak raspoređenih u 270 obitelji pri čemu oko 45 % domaćinstava čine osobe starije od 60 godina. Župnik nam objašnjava kako u tih 270 kuća oko 120 osoba živi samačkim životom, u 70-ak kuća su po dvije osobe, a u ostalima obitelji s tri i više članova. Većina njih je za vrijeme rata ostala na svojim ognjištima u Tesliću dok se samo neznatan broj vratio iz izbjeglištva. Na prostoru župe nalazi se pet grobalja, a najstarije je smješteno nasuprot pravoslavnoj crkvi gdje se nalazi i pravoslavno groblje. Prva je crkva izgrađena i posvećena 1932. godine te je godinama bila mjesto u kojemu su vjernici pronalazili duhovnu snagu, mir i pomoć u životnim poteškoćama, gdje su se okupljali i Bogu zahvaljivali, a mnogima je, naglašava župnik, bila jedini životni orijentir. Nažalost, nekima je, a nije ih bilo malo, ova crkva bila smetnja te su je u noći sa 16. na 17. kolovoza 1992. godine do temelja srušili. Snažna detonacija koja je razorila cijeli zvonik odjeknula je Teslićem, a tijekom sljedećih nekoliko dana rušitelji su srušili i ostatak crkve te njezine dijelove, čak i dio temelja, odvezli na deponiju. Potom su očistili prostor na kojemu se nalazila, posadili travu i napravili park kao da tu nikada nije postojala katolička crkva niti će je ikada više u budućnosti biti. „I stotinjak borova koje su posadili nisu uspijevali. Svi su se, osim jednoga, osušili, što je bio znak da iz toga bora treba procvjetati novi život, što se i dogodilo. Do mene su dolazile različite priče, pa čak i te da su mnogi pravoslavci negodovali zbog onoga što je učinjeno jednoj bogomolji, ali, Bogu dragom hvala, mi smo sada ponovno u svojoj crkvi”, govori nam župnik don Ivan Ravlić dodajući radosno kako je ona ponovno postala mjesto susreta i svojevrsni orijentir ovdašnjim vjernicima.
Sve do 2002. godine svetu su misu slavili u podrumu župne kuće, a onda je započela gradnja nove crkve koja je završena 2008. godine. Dana 17. kolovoza (istoga datuma kada je porušena) posvetio ju je nadbiskup vrhbosanski Vinko kardinal Puljić. Nažalost, broj krštenih, prvopričesnika, krizmanika i vjenčanih u župi je vrlo mali i u stalnom opadanju dok je broj umrlih sve veći. Svjestan da su u gradu u kojemu žive mnogi u miješanim brakovima, župnik ne propušta nijednu priliku da im istakne važnost sakramenta braka, te ih neumorno potiče da se vjenčaju kako bi mogli živjeti sakramentalnim životom: „Razlog zbog kojega mali broj vjernika ide u crkvu leži u tomu što je oko 40 % miješanih brakova i oni žive ‘na vagi’ pa ih s oltara uvijek potičem da se vjenčaju, krste djecu i primaju sakramente”, objašnjava župnik Ravlić koji, uz redoviti pastoral, predaje i vjeronauk u dvije osnovne škole. Katolički vjeronauk, kako kaže, pohađa samo 15-ak učenika za koje tvrdi da su dobra djeca i učenici sa zapaženim rezultatima: „Djeca su dobra i pobožna, ali izgledaju vrlo povučeno i zastrašeno što su posljedice rata, iako nitko od njih nije bio u ratu, prenesene od njihovih roditelja”, ističe župnik.
Odmah po svome dolasku na župu organizirao je i obnovu kapele sv. Ivana Krstitelja u Vrelima. Naime, prostor oko ove kapele bio je miniran te je pokrenut postupak razminiranja. „Vjernicima ova zavjetna kapela mnogo znači jer se tu prije rata na blagdan sv. Ive znalo okupiti i po nekoliko tisuća vjernika. Hvala Bogu pa tijekom razminiranja nije bilo nijedne žrtve niti je kapela oštećena pa smo odmah mogli nastaviti s njezinom obnovom i obnoviti staru hodočasničku i zavjetnu tradiciju na ovom mjestu koje, istina, više ne posjećuje prijeratni broj hodočasnika, ali Bogu hvala i na svakom onom koji dođe”, zahvalno će župnik vlč. Ravlić.
Život na marginama
Na pitanje kako je Hrvatima živjeti u Tesliću odgovara… (…)
Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš pretplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i [email protected]
