Biblijska prapovijest, koja govori o temeljnim ljudskim iskustvima kao što su postojanje dobra i zla, donosi dva izvještaja o stvaranju čovjeka. Prvi ne govori ništa o radu, nego prikazuje čovjeka kao krunu Božjega stvaranja i govori o božanskoj zapovijedi da čovjek sebi podloži zemlju, da vlada nižim stvorenjima i da od toga živi. Drugi pak smješta čovjekov rad u eru nakon prvoga grijeha, za što je uslijedila i kazna: „Zemlja neka je zbog tebe prokleta: s trudom ćeš se od nje hraniti svega vijeka svoga! (…) U znoju lica svoga kruh svoj ćeš jesti dokle se u zemlju ne vratiš.” (Post 3,17b.19). Slijedom toga, ljudski rad je posljedica grijeha, jednako kao što je i smrt posljedica grijeha. Ali kako uči sv. Augustin, smrt je istovremeno i lijek za grijeh. Stoga možemo reći da je i ljudski rad lijek za našu ranjenost grijehom. Kako bi beznadna i teška bila naša ovozemaljska egzistencija kada ne bi bilo smrti koja okonča svu našu patnju, bol, razočaranja, umore, promašaje, neutemeljene planove i nadanja…! Isto tako bi bila teška i beznadna kada ne bi bilo rada kao lijeka ranjenosti grijehom naše ljudske naravi. U svakom slučaju, ne treba smetnuti s uma da je ljudski rad životni igrokaz koji se odvija na pozornici s kulisama od zla.
Blagodat vladanja i prokletstvo rada
Čini se da je kroz povijest ova činjenica postojanja dva paralelna izvještaja o stvaranju čovjeka shvaćena doslovno kao postojanje dviju „vrsta” čovjeka koje egzistiraju paralelno jedna s drugom, ili bolje rečeno jedna iznad druge. Od najranijih vremena nama poznate povijesti jasno je vidljivo da s jedne strane postoji sloj uzvišenih ljudi, koji vladaju ostatkom stvorenoga svijeta i raspolažu ne samo onim što im je potrebno za uzdržavanje vlastite egzistencije nego neizmjerno većim bogatstvima. S druge pak strane, postoji nepregledno mnoštvo onih koji su stvoreni iz praha zemaljskoga, koji s trudom i mukom rade, a zemlja im uzvraća trnjem i korovom, i koji u znoju lica svoga kruh svoj jedu. I tako sve dok se ponovno u zemlju ne vrate.
I nije to puka slučajnost, rezultat domišljatosti nekoga pojedinca, nego se na povijesnoj pozornici izmjenjuju sustavi u kojima manjina ne radi a ima sve, dok većina mukotrpno radi i jedva preživljava. Tako je od drevnih civilizacija preko europskoga feudalnog uređenja, imperijalizma i kolonijalizma do neoimperijalizma i neokolonijalizma. Kojim god imenima mi njih naknadno „krstili”, logika je ista. Skupine koje su nastojale suprotstaviti se tome i pokušale živjeti drukčijim načinom života, uglavnom su ostale na marginama svjetskih zbivanja. Svejedno radilo se o pojedincima, oligarhijama ili cijelim nacijama, bogati su i dobro žive oni koji su koristili tuđi rad, dok su oni koji su radili na rubu ili ispod granice siromaštva.
Kapital, rad, znanje i tehnologija
Temeljni i najstariji kapital čovječanstva je Zemlja koju je Bog darovao ljudskoj obitelji. Dugo vremena su se ljudi odnosili prema tom kapitalu sukladno prvom izvješću o stvaranju. Nomadili su i ubirali ono što je zemlja davala sama od sebe. S vremenom su shvaćali da je potencijal toga dara puno veći, ali da bi se on ostvario… (…)
Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš pretplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i [email protected]
