Dana 19. travnja 2026. u Franjevačkom samostanu na Gorici u Livnu, u 89. godini života blago u Gospodinu preminuo je fra Anđelko Barun, svećenik franjevac Provincije Bosne Srebrene. Misa zadušnica za fra Anđelka slavila se u utorak 21. travnja u 13 sati u samostanskoj crkvi na Gorici u Livnu, a ukop je obavljen na obližnjem goričkom groblju sv. Mihovila.
Ovom prilikom, fra Zdravko Dadić, provincijal Franjevačke provincije Bosne Srebrene, prisutne je podsjetio na to što fra Anđelko znači Provinciji i svim ljudima čije živote je obilježio:
Fra Anđelko Barun odložio je svoj hodočasnički habit i zaodjenuo se, kako vjerujemo, u svjetlo onih koji su do kraja izgorjeli za ono što su ljubili.
U ovim trenucima, kao i uvijek u ovakvim prigodama, kao provincijal, osjećam posebnu težinu, ali i posebnu povlasticu.
Težinu — jer se opraštamo od čovjeka koji je našu provinciju godinama nosio na svojim plećima.
Povlasticu — jer imam čast govoriti o bratu čiji je život sam po sebi bio jedna lijepa propovijed puna poruka.
„Tko ostaje u meni i ja u njemu, taj donosi mnogo roda.“ (Iv 15, 5)
Fra Anđelko je znao gdje su mu korijeni, i oni po rođenju u Ljubunčiću i oni po krštenju u Kristu. Nije bio čovjek koji život živi površno. Cijeli život je „kopao“ — i u doslovnom i u prenesenom smislu. Kao ekonom provincije, duboko je ulazio u bilance i upravljao materijalnim dobrima s mudrošću domaćina koji zna da ništa nije njegovo, a za sve je odgovoran. Kao kroničar i autor knjige „Povijest provincije Bosne Srebrene“, uz to je istraživao arhive, zastarjele rukopise i skoro zaboravljena imena fratara koji su živjeli i umrli bez zemaljske slave, ali u punini vjere. Fra Anđelkove knjige nisu bile tek akademska vježba, već čin zahvalnosti. One su dar mnogim do sad i budućim naraštajima braće koji će jednom i za njega — baš kao što mi činimo danas — zapaliti svijeću i zapitati se: tko je bio taj fratar?
Mi ga danas ubrajamo i stavljamo uz bok značajnijih fratara naše provincije.
A i provincija je fra Anđelku iskazivala veliko povjerenje, i to ne jednom i ne slučajno. Bio je ekonom provincije, definitor, meštar novaka i bogoslova, gvardijan i župnik. Svaka od tih službi zahtijevala je od čovjeka posebne vrline: kao ekonom pouzdanost i staloženost; kao član uprave mudrost i odmjerenost; kao odgojitelj strpljenje i toplinu, a posebno kao gvardijan, jer ta služba zahtijeva sposobnost da istodobno budeš i otac i brat. Ono što me kod fra Anđelka uvijek iznova zadivilo jest to što službe nije prikupljao kao trofeje, nego ih je prihvaćao kao netko tko zna da se u zajednici ne sjedi skrštenih ruku.
Sveti je Franjo rekao: „Neka nijedan brat ne bude ministar, to jest sluga, ako nije voljan biti sluga.” Fra Anđelko je u svojim službama bio sluga u najplemenitijem smislu te riječi.
Posebno se želim osvrnuti na njegovu službu odgojitelja – osobe koja je formirala tolike ljude, pa i mene samoga. Provincija mu je povjeravala ono najdragocjenije – mladu braću u formaciji, u usmjeravanju na Franjin i Kristov put. Odgojiti fratra ne znači samo naučiti ga pravilima, nego još više pokazati mu što znači živjeti slobodno i odgovorno. Fra Anđelko je to svjedočio – ne potpunim savršenstvom, ali sigurno autentično što jedino uvjerljivo progovara mladima. U našoj provinciji ima mnogo braće koja fra Anđelku duguju ono neizmjerno: jedan pogled, razgovor, strpljenje u trenutku krize ili riječ izgovorenu u pravi čas.
Sjeme je posijano, a plod ostaje.
Danas se fra Anđelko vraća Bogu kojemu je služio. Vraća se ispunjenih ruku — ne novcem, slavom ili moći — već danima provedenim u vjeri, s braćom koju je odgajao, stranicama koje je ispisao, misama koje je slavio, ispovijedima koje je strpljivo slušao i molitvama koje je izgovarao u skrovitosti.
Mi ne znamo što je sve Bog vidio u njegovu životu, ali znamo ovo: čovjek koji se toliko godina posvećivao zajednici, koji je čuvao spomen na pokojnu braću i brinuo se za živu braću, nije ovim svijetom prošao uzalud.
Sveti Pavao piše: „Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao.“ (2 Tim 4, 7). Ove riječi, braćo, nisu samo Pavlove; danas su one i fra Anđelkove. Provincija gubi brata, ali dobiva zagovornika i nadahnuće mladima koji traže put životnog ostvarenja. Dok molimo za nova zvanja, ovi su trenutci prigoda da o njima i govorimo.
Fra Anđelko, hvala ti, za toliko plodnih godina, za svaku službu, za svaku ispisanu stranicu i za svaku molitvu. A mi koji ostajemo, napose braća franjevci, zapitajmo se: što ćemo mi ostaviti provinciji, Crkvi i svome narodu? Što ćemo ostaviti braći koja dolaze nakon nas?
