Na desnoj strani Save u blizini Orašja svoje mjesto pronašla je župa Tolisa. Ovaj dio Bosanske Posavine 1855. godine pripadao je župi Ravne, a potom župi Bijela, sve do 1784. godine, kada je došlo do odvajanja samostalne kapelanije. Tolisa je župom proglašena u lipnju 1802. godine. Samostan i crkva prošli su kroz nekoliko faza izgradnje i obnove. Crkva, čija je odluka o gradnji donesena na provincijskom kapitulu u Kraljevoj Sutjesci 1855. godine, obnavljana je tri puta. O pripremanju materijala za prvotnu izgradnju crkve pobrinuo se fra Martin Nedić, a kamen temeljac postavljen je 1864. godine, da bi 1881. crkva bila u cijelosti izgrađena. Posljednju obnovu crkve i restauraciju glavnoga oltara u crkvi započeo je 2016. godine sadašnji gvardijan. Samostan je mjesto susreta, svoja vrata širom otvara za sve ljude dobre namjere i one u raznim potrebama.
U samostanu je u razdoblju 1992. – 1995. godine bila smještena ratna bolnica, u kojoj je spašeno i na svijet doneseno mnogo života. Bolnica je bila mjesto gdje se pružala kompletna kirurško-anesteziološka pomoć kako vojnicima tako i civilima. Sadašnja županijska bolnica u Orašju zahvalna je samostanu i franjevcima, a kao znak zahvale rado prime i liječe sve bolesne i iznemogle fratre.
Pored župne crkve Uznesenja BDM, župa Tolisa ima tri svoje područne crkve u Matićima, Ugljari i Donjoj Mahali te tri grobljanske kapelice. Prema podacima iz Franjevačkoga samostana Tolisa, u župi trenutno živi 6871 vjernik. Po selima, najviše stanovnika ima Donja Mahala i to 2129, slijedi Tolisa, zatim Matići, Kostrč te Ugljara. Prema riječima gvardijana, oko tri tisuće župljana redovito dolazi na svete mise. Budući da najveći broj stanovnika čine stariji, poljoprivreda kao nekadašnje glavno zanimanje sada polako iščezava, a zemljišta se najčešće zbog županijskoga poticaja daju u zakup. Kako cijela Bosna i Hercegovina već godinama trpi odlaske mladih ljudi, ali i čitavih obitelji, izuzetak nije ni župa Tolisa. Napuštanje rodnoga zavičaja i potraga za boljom budućnošću diljem svijeta i danas su aktualni, ali nešto malo manje nego prije. Župu su, kako kaže gvardijan, znale napustiti čitave generacije mladih, ali žalosti što odlaze obitelji koje imaju sve egzistencijalne uvjete. O tome koliko nedostaje rodno mjesto svjedoče župljani koji, nekoć svakodnevno, Tolisu danas posjete samo o Uskrsu, Božiću i Velikoj Gospi.
Gvardijan kaže kako bude teško kad dođe župljanin pa mu kaže: „Gvardijane ne ide, to nije naša Tolisa, nema tamo života, iz dana u dan nedostaje rodni kraj, naš svijet, naša crkva i život.” Međutim, oni koji su ostali, zajedno s franjevcima iz dana u dan pomažu jedni drugima i bore se za dobar zajednički život.
Kulturno i duhovno središte
Bosanski franjevci stoljećima su bili i ostali čuvari kulturne i duhovne baštine naše domovine. Isti je slučaj i s franjevcima u Tolisi koji su domaćini različitih kulturnih i duhovnih zbivanja ovoga kraja. Koliko je kultura živa pokazuje i priznanje iz 2007. godine kad su crkva, samostan i pokretno nasljeđe proglašeni nacionalnim spomenikom. Samostan je glavno kulturno središte, a nerijetko je mjesto značajnih izložbi poznatih umjetnika, mjesto promocije knjiga, duhovnih koncerata. Najmonumentalnije umjetničko blago i glavna riznica umjetničkih izričaja toliške župe jest crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije. Trobrodna bazilika izgrađena u neoromaničkom stilu, s tornjevima visokim 56 metara, ponos je i ljepota, ne samo toliškoga kraja nego i cijele Bosanske Posavine. Osim glavnoga oltara, u crkvi su smještena još dva manja oltara: oltar sv. Franje Asiškoga i oltar sv. Ante Padovanskoga s ljiljanima koji u naručju drži Dijete Isusa.
Nemoguće je… (…)
Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš pretplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i [email protected]
