Početna stranica » Fra Iko Skoko: Ne može sve biti dopušteno

Fra Iko Skoko: Ne može sve biti dopušteno

137 pregleda

Fra Iko Skoko rođen je 1963. godine u Ljubuškom. Po završenoj osnovnoj školi u rodnom kraju pohađao je, kao redovnički kandidat Hercegovačke franjevačke provincije, Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom. Filozofsko-teološki studij pohađao je u Sarajevu, Bologni i Zagrebu, a diplomirao u Zagrebu. Po završetku studija zaređen je za svećenika Hercegovačke franjevačke provincije. Na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu stekao je zvanje magistra znanosti, a 2005. doktorirao je na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu. Kao župni vikar, odgojitelj postulanata i sjemeništaraca te samostanski diskret živi u samostanskom bratstvu sv. Petra i Pavla u Mostaru.

Doktor komunikacijskih znanosti fra Iko Skoko danas predaje na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru i Hrvatskom katoličkom sveučilištu u Zagrebu. Član je Društva hrvatskih novinara BiH i Udruge hrvatskih katoličkih novinara te je stalni suradnik Večernjega lista (BiH) i Naših ognjišta. Autor je osam knjiga, više od 20 stručnih radova. Čest je sudionik na znanstvenim, istraživačkim i stručnim skupovima u domovini i inozemstvu.

Jednom ste prigodom rekli kako su novinari „liječnici društva”, barem bi trebali biti. Što pod tim podrazumijevate?

Liječnici su osobe koje se stručno osposobljavaju na medicinskim fakultetima kako bi zakonito i profesionalno pomogli ljudima što se tiče njihova zdravlja, tj. pomažu im kvalitetnije živjeti. Njihova medicinska stručnost ogleda se u postavljanju točnih dijagnoza kako bi na temelju njih mogli propisati što bolju terapiju. Pod mojom novinari „liječnici društva” mislim na osobe koje se stručno osposobljavaju za rad u sredstvima društvenoga priopćavanja kako bi posredovali točne i cjelovite informacije, tj. sadržaj,  i tako pomagale kvalitetnije živjeti pojedincima, velikom broju ljudi i cijelom društvu.

Prisjetimo se, Papinsko vijeće za sredstva društvenoga priopćavanja u Naputku o sredstvima društvenoga priopćavanja Communio et progressio iz 1971. u prvoj rečenici kaže što je cilj medija: „Zajedništvo i napredak ljudskoga društva najpreči su ciljevi društvenog priopćavanja i njegovih sredstava kao što su tisak, film, radio i televizija.” Danas bismo dodali i nove medije.

Uz medije se temeljno veže riječ „komunicirati”. A kad tu riječ prevedemo na naš jezik, ona znači: reći, kazati, priopćiti, iznijeti, savjetovati se s kim, porazgovarati, ali na kraju smisao te riječi je i „zajedničariti”. Poučavati ljude da zajedničare je velik, težak i odgovoran posao.

Je li onda novinarstvo zvanje ili zanimanje?

Kad kažemo zvanje, odmah pomislimo na duhovni poziv koji se živi 24 sata na dan, a kad kažemo zanimanje, mislimo na struku i vještinu u nekom poslu. Zato smatram kako je novinarstvo istovremeno i zvanje i zanimanje.

Novinarstvo je zvanje jer ima svoju specifičnu misiju koja traje 24 sata dnevno. Ono kreira sadržaj koji se posreduje primateljima, a taj sadržaj zadire u njihov duh. Čim zadire u ljudski duh, onda je to zvanje. A zanimanje je, jer ima zakonitosti svoje struke koje treba naučiti.

Odgovornost medija

Može li zaposlen novinar danas slobodno izražavati svoje moralne stavove ili je on marioneta svoga poslodavca? Može li se u tom kontekstu uopće govoriti o medijskoj slobodi?

Sloboda je veliki dar. I nije lako biti slobodan i odgovoran ni u jednom zvanju i zanimanju, ali ni u jednoj grupi. Moralni stavovi su prevažni i oni se provjeravaju u svagdanjem životu. Naravno, svaki čovjek u svojoj dubini, tamo gdje se susreće sam sa sobom, pa onda i svaki normalan novinar… (…)


Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš pretplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i [email protected]