Don Petar je lazarist, po narodnosti je Makedonac, rođen u Radovu kod Strumice, a otac mu je bio svećenik istočnoga obreda. Upoznao sam ga na našem moru kamo je dolazio ljetovati s jednom slovenskom obitelji. Često smo razgovarali i mogu vam reći da sam uza nj bio mnogo bolja osoba. Iako je već u dobi za mirovinu, ni ondje za nj nije bilo odmora: svaki dan ispovijeda i služi mise, neumorno potičući sve oko sebe da dođu u crkvu.
Nemoguće je prenijeti oduševljenje kojim don Petar zrači.
Jezik ljubavi
Ta sreća koju osjeća u svojem pozivu vidi se na njemu i zarazna je. Kada opisuje svojega oca, kao da opisuje sebe: „Svećenik života, molitve, rada, milosrđa, volio je svakog čovjeka, bio je čovjek vjere, pravedan, srdačan, istinit.” Otac don Petra imao je želju ići u misije, ali nije je mogao ostvariti jer se morao skrbiti za jedanaestero djece. „Naša kuća bila je otvorena za sve, kuća molitve, milosrđa za siromašne, bolesne, strance. Nismo bili bogati, živjeli smo od rada svojih ruku. Misa nam je bila izvor života”, kaže don Petar.
Don Petar je kao dijete osjetio poziv da bude svećenik, a napose da se posveti bolesnicima i zatvorenicima, što je u skladu s pozivom reda koji je utemeljio sv. Vinko Paulski. Studirao je u Hrvatskoj, bio je misionar u Ukrajini, služio je u Sloveniji i Srbiji – a danas se svi ti jezici miješaju u njegovu govoru, ali lako ga je razumjeti jer govori jezikom ljubavi.
Nikad nije zaboravio svoju domovinu: preveo je na makedonski Bibliju za mlade, Liturgiju sv. Ivana Zlatoustog i veliki Rimski misal; priredio je Katekizam i molitvenik Izvor života. „Posla mi nikad nije nedostajalo”, kaže don Petar, „Rado sam obilazio sve obitelji u dijaspori. Bio mi je potreban stalan dodir s vjernicima i obiteljima. Svećenik je vrlo važan ljudima. Traže ga i mladi i stari, zdravi i bolesni, zatvorenici i slobodni. I doista je lijepo biti svećenik među ljudima i za ljude.”
Potrebno je duhovno živjeti
„Bog je jedina čovjekova životna sreća – u molitvi, daru mise, u ispovjedaonici, kod bolesnika, kod čovjeka koji pati. Svećenik tu sreću nosi u sebi i otkriva svojim životom kao dar živoga Boga i dijeli je po sakramentima, poučavanju Božje riječi, djelima ljubavi, svojim molitvama, razgovorima, po svojem trpljenju u svakidašnjem životu. Zato je potrebno duhovno živjeti. Puno razmatrati i klanjati se. Bez razmatranja i pričesti ne može se ništa poduzeti”, kaže don Petar.
„Tko ima Božji Duh, uvijek ima vremena”, često sam čuo don Petra da govori: „Tko kaže da nema vremena za drugoga, taj nema Božji duh.”
Tko nema vremena, nema Božji duh.
Mnogo je poletnih i optimističnih propovijedi don Petar izgovorio, ali ja sam od svega zapamtio samo ovo: tko nema vremena, nema Božji duh.
Don Petar uvijek ima vremena. Ustaje u cik zore i odlazi na duge šetnje i razmatranja. U crkvu dođe i sat vremena prije mise i čeka hoće li tko doći na ispovijed. „Nikad mi nije bilo teško jer sam uvijek mislio na Božju nazočnost i blizinu”, kaže on, neumoran iako ima više od 80 godina.
„Žao mi je, imam previše posla”, znam reći kada odbijem poziv da nešto napravim. Naravno da ima previše posla, svi ga imamo, pogotovo ako je posao stalno dostupan na kompjutoru i mobitelu – a meni jest.
Ali zapravo nemam previše posla. Zapravo imam premalo Božjega duha.
Jer uopće nije stvar u tome da se stalno nešto radi, nego da se konačno nešto napravi.
Kako se izvući
„To nije moj posao”, eto još jednoga zgodnog izgovora kada nam nestane Božjega duha. To jest: to se mene ne tiče. Ne moram se u to miješati, ne moram to komentirati, ne moram ništa reći ili napraviti jer to uopće nije moja stvar. Ne moram nicati tamo gdje me ne sade.
Ako ipak zaključim da me se stvar tiče – ili, u blažem slučaju, da bi me se mogla ticati – i tada se mogu izvući: „Ma ne moram to sad, mogu to i kasnije.” To mi je najdraže. Ja sam majstor odlaganja. Do sada mi je bio najdraži talijanski pisac Giovannino Guareschi sa svojim motom da nikad ne treba napraviti danas ono što se može ostaviti za sutra, ali nedavno sam našao još bolju maksimu, Marka Twaina: „Nikad ne ostavljaj za sutra ono što možeš ostaviti za preksutra.” Dok to sutra postaje preksutra, a preksutra nikada, ja se za to vrijeme mogu vrtjeti u stalnim počecima.
„Nemam jasni plan kako da to započnem – pa onda neću niti početi”, još jedan dobar izgovor za one bez Božjega duha. Ako čovjek nešto želi, počet će bilo gdje i skrpati dijelove kad uzmogne.
„Čekat ću da mi zapovjede”, to također može pomoći. Do tada ćemo čekati i stajati.
„Nije u mojoj nadležnosti” – još jedna pogodna izlika. Znamo dakle da je nešto potrebno i korisno, ali, eto, nismo ovlašteni da to učinimo. To treba neki drugi odjel, neka druga služba, neka druga županija. Kada god lupimo čelom u šalter, službena vrata i neki paragraf, uvijek nam kažu da to nije u njihovoj nadležnosti.
„A što će mi to?” – to je pitanje još jedan znak da smo se ukopali. Želimo dakle raditi samo ono najmanje što moramo, da točno znamo čemu služi, samo da slučajno ne bismo napravili nešto više. Nema veze što život tako ne funkcionira, i što nam često itekako dobro dođu znanja, vještine i poznanstva do kojih je došlo slučajno i neplanirano – ja, eto, neću pa neću. A i zašto bih?
„Nisu mi jasne sve pojedinosti”, tako također znam izbjeći obvezu. Neka sitnica mi nije sjela pa sam odlučio da je bolje ništa ne poduzeti, samo da bi sve bilo besprijekorno. Naravno da je neobavljena stvar uvijek savršenija od obavljene.
„Možda mi neće platiti!” – to je zbilja dobar izgovor jer nam novca uvijek treba. Ali Bog ne plaća svakoga prvog u mjesecu, i nije neobično da plaća stigne mnogo kasnije – i to s nemalim kamatama.
„Možda neće biti dovoljno dobro to što napravim. Možda neće biti dovoljno.” Čovjek s Božjim duhom rekao bi da je bolje malo nego ništa – ali ne možemo uvijek imati Božji duh. Čovjek s Božjim duhom može podnijeti kritiku.
„Možda neću uspjeti.” Da, možda neću uspjeti. Ali za Boga nema neuspjeha ako se živi i radi u njegovu duhu.
Kamen koji ne tone
I za kraj još nešto o don Petru, što nije duhovno, ali govori mnogo o njegovoj snazi i pouzdanju. Naime, uočio sam da se za vrijeme kupanja drži pličine – don Petar nije znao plivati. A onda sam prije dvije godine vidio da don Petar pliva u dubokom. „Da”, ponosno mi je rekao tada taj pobožni 80-godišnjak, „naučio sam plivati.”
A to nije bilo lako kad su mi i ime i prezime kameni! ‘Petar’, to je jasno, to je ona evanđeoska stijena na kojoj je Isus odlučio izgraditi svoju Crkvu. Ali ni Tašev nije ništa lakše od toga: ‘taš’, naime, na turskom znači upravo ‘kamen’, kao što se i vidi u nazivu poznatoga beogradskog stadiona Tašmajdan – taš je ‘kamen’, a ‘majdan’ rudnik.
Don Petar je čovjek kojem se iskreno divim. Sveti Vinko Paulski može biti zbilja zadovoljan kad s neba gleda toga svog svećenika. Ni kao zlatomisnik nije izgubio vitalnost i optimizam. Svojem geslu s davne mlade mise – Pokreće nas Kristova ljubav – ostao je dosljedan čitav život. I sad ću ja završiti riječima kojima don Petar završava svaku misu: „Sa živim Kristom pođimo veselo u svakodnevni život!”
