Prva se europska integracija, shvaćena u njezinu srednjovjekovnom značenju, veže uz ime franačkog vladara Karla Velikoga (768-814) i ona je izravno nadahnuta njegovim božićnim okrunjenjem za cara u Rimu 800. godine. Kronisti su ga slavili kao “gospodara Europe” i nazivali “slavom kraljevstva Europe”, “ukrasom Europe” i “svjetionikom Europe”. Poistovjećivali su pojmove Carstva i Europe videći u temeljima te nove tvorevine rimsko-antičke, kršćanske, imperijalističke i univerzalističke sadržaje, teorije i vjerske ideje. Nakon više od tri stoljeća Karlo je, papinskim blagoslovom, oživio ideju zapadnorimskog carstva.
I prije toga, još od 775, slovio je Karlo kao od Boga izabrani vladar “slavnog kraljevstva Europe” a krajem VIII. stoljeća Angelbert, dvorski pjesnik, uzdizao ga je u zvijezde kao “oca Europe”. Karlo je u očima suvremenika vrijedio kao inkarnacija rimskoga cara, a državna tvorevina između Baltika i Sredozemlja, poistovjećivana s Europom, imala je izgled zajednice s “jednim duhovnim licem”. Član Karlove Dvorske akademije Alkuin (735-804) imenovao je Europu kao “kontinent vjere”, ona je doživljavana kao “majka-zemlja” kulture i kršćanske vjere. Europa je u srednjem vijeku rođena kao novo društvo i nova kultura, pod Karlom i kao ideološki i politički pojam, ali on u sebi ni izdaleka nije objedinjavao cio kršćanski svijet. Izvan Karlova carstva ostali su Skandinavija, Britanija, gotovo čitav slavenski svijet i Pirinejski poluotok. Već je tada ono u sebi nosilo klicu partikularizma, koja će se nakon Karlove smrti “zarazno” proširiti na čitav kontinent. Zapravo, Karlova “Europa” bila je plod vojničkog osvajanja a ne rezultat dozrijevanja.
I onda, kada se 962. Njemačko Carstvo pojavilo kao novi oblik europske političke integracije, pravo na univerzalnu vlast polagat će još papinstvo i Bizant, što će rezultirati novim napetostima i negativnim posljedicama. Tada će do punog izražaja doći činjenica da Europa nije izrasla iz jednog jedinstvenog korijena. Zato će se krošnja koja je imala značiti europsku solidarnost i integrativnost uvijek povijati i pod najmanjim daškom političkoga partikularizma koji je presudno determinirao odnose u tom isparceliranom svijetu. Kako i ne bi ako se zna da je Karlova država na prostoru od 135.000 km2 obuhvaćala oko 15 milijuna stanovnika različitih po podrijetlu, jeziku i kulturnim tradicijama. Nezamislivo duge državne granice (razmak između Rima i Aachena iznosio je u zračnoj liniji 1.150, a između Barcelone i Hamburga 1.500 km) bilo je nemoguće efikasno nadzirati s 2.500-3.000 vitezova i 6.000-10.000 pješaka, koliko je Karlo bio u stanju mobilizirati. “Već je od početka”, rezimira R. Lopez, “evropskoj simfoniji nedostajao dirigent orkestra.”
Istodobno, Carstvo Karla Velikoga može se razumjeti kao “Davidovo kraljevstvo” koje je u svojim temeljima imalo više Stari nego Novi zavjet – ono je personificiralo povratak u rimsku carsku ideologiju. Prva srednjovjekovna Europa stvorena je dakle u momentu kada je kotač povijesti zaustavljen i kada ga se pokušalo vratiti. Bili su to slabi znaci za budućnost jedne političke ideje! Carstvo Karla Velikoga, smatra R. Lopez, bilo je “više lažno polazište” nego “preludij Evrope”.
Ipak, daleko smo od toga da potpuno zanemarimo značaj Karlove Europe, jer – kako kaže Karl Hampes – mada “Karlo jednom nogom stoji u antici a drugom u srednjem vijeku, on je ipak premostio graničnu rijeku povijesti”. Pod Karlom se počinje uobličavati pojam europske kulture, internacionalan u onodobnom značenju. Sastav njegove Dvorske akademije, intelektualni polet, karolinška minuskula, elementi su jedne nove duhovne stvarnosti koju su kasniji naraštaji, pomalo euforično, nazvali Karolinškom renesansom. Ipak, to su jasni vjesnici onoga ozračja koje će, s pojavom sveučilišta i gradova u XIII. stoljeću, pomladiti duhovno lice Europe. Na tome, eminentno kulturološkom planu, ogledaju se najtrajniji rezultati prve srednjovjekovne Europe, tako da nije bez razloga Nithard pisao da je “car Karlo, kojega su, s pravom svi narodi nazvali Velikim, ostavio kod svoje smrti cijelu Europu ispunjenu svim dobrima”. Karlova je politička dimenzija bila, međutim, nerazmjerna likovnoj predodžbi iz kraljevske dvorane u Ingelheimu, na kojoj on stoji uz rame perzijskoga cara Kira, Aleksandra, Augusta i Konstantina. Njegovu spornu političku ulogu odražava ni do danas okončana rasprava: je li Karlo bio francuski ili njemački vladar?
Razumljivo je što su ove inovacije, koje su iz temelja promijenile ranosrednjovjekovnu crkveno-političku ravnotežu u kršćanskom svijetu, povrijedile taštinu Bizanta u kojemu je tradicija čuvara rimske veličine živjela od osnivanja Konstantinopolisa početkom IV. stoljeća. Bizantska reakcija bila je prvenstveno usmjerena prema papi koji je stajao iza kulisa ove restitucije Rimskog imperija. Međutim, tijek zbivanja bio je nezaustavljiv i nova je stvarnost uskoro legalizirana Aachenskim ugovorom 812, kojim je ratificirana podjela interesnih sfera između Karlova Carstva i Bizanta. Bilo je to prvo pucanje šavova jedinstvene kršćanske zajednice u postrimskoj epohi otvorenoj smrću posljednjega rimskog cara Romula Augustula 476. Bizant je Karlu priznao titulu “imperatora i cara” a Karlo je “bizantske careve nazvao braćom.” U teoriji su, međutim, bizantski carevi sebe i dalje smatrali vladarima cijeloga kršćanskog svijeta, zadržavši titulu “rimskih careva”. Karlu je priznata carska titula samo u “Carstvu Franaka”. Granica između dvaju imperija (ne treba je, dakako, zamišljati kao neku čvrstu, neprobojnu barijeru) povučena je preko jugoistočne Europe na rijeci Cetini; Hrvatska do Cetine dospjela je pod Karlovu vlast, a Venecija i dalmatinske komune potpale su pod bizantsku ingerenciju.
Nakon toga, međusobno udaljavanje, potencirano rivalitetom, nezadrživo je raslo; u momentu kada se Karlova krhka tvorevina, kao plijen njegovih nasljednika, raspala linijom Verdenskoga ugovora 843. suprotstavljao je papa Grgur IV. “sve crkve Europe” Bizantskom carstvu. Dva i pol stoljeća kasnije, 1054, nakon međusobno izrečenih anatema iz Rima i Carigrada, i Crkve su krenule putem koji su trasirale države. Važno je znati da su iza crkvenoga raskola stajali razlozi eminentno političke naravi. Time su se uobličila dva kulturno-civilizacijska i politička bloka, čime je podjela Rimskoga carstva na Istočno i Zapadno iz 395. dobila svoj puni smisao i povijesnu potvrdu. Bio je to dug i mukotrpan proces. Tako je puknuo pupčanik koji je povezivao Rim i Carigrad. Forme legislative i shvaćanja države (u Bizantu je grčki jezik istisnuo latinski) pokazuju u prvom stadiju razvitka rimskih blizanaca sličnosti, štoviše podudarnosti. Taj je razvitak prekinut na temelju kasnijega političkog rivaliteta, kojemu je crkveni raskol iz 1054. dao oblik završnog čina.
Verdenski ugovor, “prvi od velikih ugovora u europskoj povijesti”, čiji su tragovi vidljivi još i danas, dokinuo je i samu iluziju rođenu u Karlovo doba da je različite zemlje i narode moguće okupiti i čvrsto držati zajedno na osnovi ideologije. On je, uz to, i “savršeno prilagođavanje Evropi svoga vremena” bez nacija, s univerzalnom politikom i domanijalnom privredom. U njemu je bilo sporno samo to koliko će kome od triju pretendenata pripasti teritorija. Karlovu se Europu moglo, bez posebnih poteškoća etničke ili koje druge naravi, cijepati i rezati poput sira. Ona nije imala svoj unutarnji politički rezon. I prije nego je stala na noge, srednjovjekovna je Europa zaustavljena u razvitku – ideja jednoga europskog naroda razbijena je u beskonačni mozaik feudalnih državica.
Jedna među njima bila je srednjovjekovna Bosna. Smještena na “šavu povijesti”, na osjetljivoj granici između dvaju crkvenih i političkih blokova, ona je istodobno pripadala i jednom i drugom i – nijednom. Arheološki artefakti ranog srednjovjekovlja posvjedočuju franačke kulturne utjecaje, dok na drugoj strani preko ćirilometodske baštine – prijevodom liturgijskih knjiga na slavenski jezik uz uporabu glagoljskog pisma, a kasnije ćirilice – Bosna biva inkorporirana u slavenski “treći svijet” kao samostalan kulturni i politički činitelj između grčkoga Istoka i latinskoga Zapada.
