Početna stranica » Svratišta i svetišta

Svratišta i svetišta

3 min

Bog nam ništa ne daruje "tek tako". Božji su darovi uvijek dragocjeni. Po tome naši dani nisu tek svratišta na putu, nego svetišta života. Nije smisao naših dana da se njima poslužimo, nego da u njima poslužimo

Zbunjujuće je kako se nemarno, grubo – a bit će da i bezdušno često nije pretjerana riječ – znamo odnositi prema najdragocjenijem što nam je Bog darovao i povjerio: prema našim danima i prema našim odnosima.

Nerijetko se može čuti kako smo ovdje na zemlji samo putnici i da je smisao svih naših dana, našega životnog puta, dospjeti u raj – svrhu i cilj našega putovanja. No u našoj zagledanosti u onostrano dogodi nam se da previdimo one bliže, skromnije – ne i manje zahtjevne, ne i manje važne – ciljeve. One nadohvat našega srca, naših ruku.

Svoje dane doživljavamo kao svratišta u kojima smo ponajvećma usredotočeni na naše potrebe, uključujući i na naše umišljaje, dok se na naše suputnike obaziremo koliko dospijemo, trudeći se da nas ne zamore odviše i da nas ne odvrate od puta kojim smo krenuli.

Bog je poželio da svaki naš dan, svaki naš odnos bude njegov dom. Dom Gospodnji. Mjesto gdje ćemo ga udomiti. Zajedno s drugima kao s braćom i sestrama boraviti, živjeti s njim.

Što govorimo Bogu ako se prema svomu životu odnosimo kao prema čemu što treba, jednostavno, izdržati? Pregrmjeti kako bismo prispjeli žuđenom, odvijeka pripravljenom cilju. Otkud nam misao da je ovaj život u koji smo pozvani, koji nam je darovan, nešto tek tako?

Bog nam ništa ne daruje tek tako. Božji su darovi uvijek dragocjeni. Po tome naši dani nisu tek svratišta na putu, nego svetišta života. Nije smisao naših dana da se njima poslužimo, nego da u njima poslužimo.

U svakomu našemu danu Bog nas pita: „Gdje je tvoj brat?” I premda svatko od nas, u određenom smislu, umire sam, pred vrata raja dolazimo zajedno. Ili rajska vrata za nas ne postoje.

Na vratima raja i opet će nam biti postavljeno pitanje: „Gdje je tvoj brat?” I još određenije: „Jesi li bio brat? Jesi li se zauzimao za svoju braću?”

Dogodi se da tijekom svojih dana pogubimo braću. I dogodi nam se da i ne spoznamo da smo s njima izgubili i Boga. Štoviše, događa nam se da iz Očeva doma istjeramo braću. Da, s njima istjeramo i Boga. Jer – gdje su dvojica ili trojica u Božje ime sabrana, ondje je i Bog s njima. Nemamo li s kime u svomu domu boraviti, Boga ćemo učiniti beskućnikom. Izričito mu ili prešutno reći da mu ovdje nije mjesto. Kako bolno zvuči riječ: „Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine!” Kako je bolno Bogu, nadahnućima, povjerenju Duha Svetoga zatvoriti vrata! I ustrajati za zatvorenim vratima!

Ludo je u onome što nije naše, nego Oca našega, ponašati se kao gospodari. Kao mali ‘bogovi’. Jer mi nismo mjera, mjernici ovlašteni odmjeravati što je Božje a što nije. Kako bismo smjeli drugima uskraćivati da žive svoju osobnost, dok mi sami u vlastitim osobnostima posrćemo?! Dobro je znati: i u svratištima i u svetištima najuzvišenija je služba svojoj braći oprati noge. Isus ju ne prestaje smjerno izvršavati. Hoćemo li mu se i mi pridružiti?


Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!