Na početku trećega tisućljeća moderni svijet karakterizira velika sekularizacija nebeskoga, sakralizacija zemaljskoga i kultna mistifikacija zdravlja kao apsolutne vrijednosti i najveće svetinje. Ako zemaljska dobra, a posebice zdravlje, promatramo kao temeljna dobra, onda se od čovjeka očekuje da se brine za prirodno i ovozemaljsko, za svoju osobnost i dostojanstvo, a naročito za svoje zdravlje.
U gornjoj konstataciji treba pak osjetiti pretjeranost ili čak isključivost brige samo za ovozemaljsko, samo za sebe i svoje zdravlje od kojega se pravi naravna religija, religija zdravlja. Pretjeranost možemo uočiti u paralelama da su naši preci gradili crkve, a naše vrijeme estetske centre i klinike; oni su padali na koljena na molitvu, a u naše vrijeme se rade trbušnjaci; oni su uljepšavali dušu, a mi svoju figuru.
Istu pretjeranost pokazuje i podatak da je u 2000. godini u Njemačkoj bilo više onih koji nedjeljom posjećuju fitness centre (4,6 milijuna), nego li crkve (4,4 milijuna). Takvom pretjeranošću u današnjem svijetu razvija se svijest zdravoga života do te mjere da su bolesni suvišni, da oni nemaju pravo na život. Zdravlje se veliča kao da je život bolesnika manje vrijedan. Pri tome je moderni čovjek svjestan da može kupiti lijek, ali zaboravlja da ne može kupiti zdravlje. Jer to je dar s neba oko kojega se istina treba truditi, ali ne treba zaboraviti na Darovatelja. Ovdje niti nam je cilj veličati zdravlje, niti glorificirati patnju, ni obezvrjeđivati bolest. Iz teološkoga vida za početak treba jasno istaknuti da zdravlje nije najveća svetinja, a bolest nije najveće zlo.
Bolest (ni)je nemoć
Zdravlje i bolest povezani su pojmovi. U zdravlju leži opasnost bolesti, a u bolesti tinja nada za ozdravljenjem. Dok je zdravlje odsutnost bolesti, bolest je odsutnost zdravlja. Danas se bolest shvaća kao stanje nemoći i slabosti, kao poremećaj i nevolju prirodnoga i naravnoga stanja, kao gubitak životne snage i punine života, kao životnu krizu i prepreku blagostanju. Na drugoj strani zdravlje pak znači puninu životne snage, samog života i životno blagostanje. Ipak, samo zdravlje ne znači nečiju puninu sreće ni izvrsnosti, a niti bolest osobnu nesreću i odbačenost.
Bolest je životno iskustvo i dubinska tajna usađena u ljudski život koja se pojavljuje u različitim formama i vremenima ljudskoga vijeka. Bolest se pojavljuje u obliku neke nemoći, ograničenosti, konačnosti, prolaznosti, boli, muke, patnje, trpljenja, smrti i slično. Zdravlje baš kao i bolest dodiruje cijeloga čovjeka, njegovo tijelo i njegovu dušu. U fizičkoj bolesti on često proživljava duhovnu tjeskobu i očaj, strah i nelagodu dok se jednako tako nutarnje bolesti odražavaju na čovjekovo fizičko tijelo. Bolest je također iskušenje za čovjekovu vjeru, nadu i ljubav.
Iz zaokruženoga vida, teologija je sakrament bolesničkog pomazanja ubrojila među sedam svetih tajni, tj. sakramenata. Svaki sakrament naznačuje pripadnost Kristu i Crkvi. Svaki je susret s Isusom u njegovoj Crkvi. Svaki sakrament je za čovjeka vjernika poziv da slijedi Krista svojim riječima i djelima. Nasljedovati Isusa nikad nije lako, pa ni u radosti i veselju krštenja, potvrde, ženidbe, a najteže u bolesti i trpljenju, muci i smrti, što je okvir bolesničkoga pomazanja. U situaciji bolesti čovjek može doživjeti Boga kao prijatelja i izbavitelja, ali jednako tako kao protivnika i neprijatelja. Čovjek vjernik pak osjeća da u svojoj bolesti nije sam, da nije prepušten samome sebi, pa ni u grijehu, ni u bolesti i smrti, već da s njim pati i trpi sam Isus s kojim sjedinjuje sve svoje patnje i boli. Kroz kušnju i bolest čovjek vjernik upoznaje Boga na iskustven i posebno ljudskoj naravi blizak način. Često osjeća Boga kao svoga prisnog prijatelja od koga se nada ozdravljenju tijela i duše.
Biblijski pogled
Iako Biblija nije medicinski priručnik i ne nudi medicinske recepte ipak se u njoj postavlja pitanje odakle bolest. Na to pitanje nudi nijansirane odgovore slične različitim civilizacijama, kulturama i drugim religijama. Za Bibliju bolest može biti posljedica zlih duhova, vračeva, magije koje čovjeka nastoje odvratiti od Boga. Ona može biti shvaćena kao posljedica grijeha i kazna za grijeh (usp. Ps 38,3), ali također i kao Božja kušnja, kao odgojno sredstvo koje čovjeka treba voditi od grijeha prema spasenju. Za Bibliju, koja je knjiga života, dug i zdrav život često znače Božji blagoslov, a patnja u bolesti znači zlo i kaznu za počinjene grijehe, iako se to ne odnosi uvijek samo na osobne grijehe.
Isus ne istražuje medicinske i teološke uzroke bolesti i ne razumije se primarno kao liječnik koji liječi i iscjeljuje bolesne, ali se poistovjećuje s bolesnima, njima pomaže, njih ozdravlja dokazujući svoju božansku moć. Poručuje da ne trebaju zdravi liječnika, nego bolesni (Mk 2,17). Za njega je bolest znak Sotonine moći nad čovjekom kojega on želi osloboditi. Čovjekovo izlječenje i ozdravljenje je smisao Isusova poslanja, ali ne samo u tjelesnom, nego prvenstveno u duhovnom smislu. Zato za tjelesno ozdravljenje uvijek traži nutarnju vjeru.
Isus prenosi skrb za bolesne na svoje učenike. Njima daje nalog liječiti bolesne (Mt 10,8)i na bolesne u njegovo ime polagati ruke da im bude dobro (Mk 16,17-18). Pri slanju apostola daje im nalog ozdravljanja… mažući ih uljem (Mk 6,13). Što više odnos prema bolesnima i nevoljnima on postavlja kao kriterij svojega konačnog suda: bijah bolestan i pohodiste … (Mt 25,36-43).
Isusov nalog brige i skrbi Crkvi za bolesne najjasnije svjedoči Jakovljeva poslanica. Tamo se kaže: „Boluje li tko među vama, neka dozove starješine Crkve. Oni neka mole nad njim, mažući ga uljem u ime Gospodnje, molitva vjere će ga spasiti. Gospodin će ga podići i ako je sagriješio oprostiti mu.”(Jak 5,14). Ovaj tekst uz gore navedeni nalog (Mk 6,13; Mt 10,8) vrijedi kao temeljni biblijski tekst ustanovljenja bolesničkoga pomazanja. On ističe da starješine Crkve to čine u ime Crkve, dakle u ime Gospodnje čime se ističe da utjeha, pomoć, ozdravljenje i sl. nije njihovo djelo, nego Gospodnje. Iz teksta se jasno vidi da molitva Crkve i mazanje u ime Crkve donose tjelesne i duševne učinke. Zato bolesničko pomazanje nije individualni, nego eklezijalni čin vjere Crkve.
Od raširene do rijetke primjene
Slavlje bolesničkog pomazanja u ranokršćanskom razdoblju bilo je vrlo rašireno i rado prakticirano. Poznata je praksa da su vjernici u trenutku prinosa darova kod euharistijskog slavlja prinosili i posudice s uljem da se blagoslove, a tim uljem bi poslije mazali svoje bolesnike. Ponegdje su bolesnici pili blagoslovljeno ulje kao spasonosno sredstvo. Blagoslovljeno bolesničko ulje se čuvalo po kućama slično kao danas blagoslovljena sveta voda. Tada je bilo poznato ne sakramentalno pomazanje od najbližih članova obitelji, ali i samopomazanje, kada bi bolesnik sam sebe pomazivao, povezano s biblijskim nalozima (Mk 6,12-13).
Samopomazanje ili pomazanje od najbližih se razlikovalo od svečanog (liturgijskog) pomazanja koje su podjeljivali svećenici (Jak 5,14). Svečano pomazanje se vezalo uz pokoru, jer je opraštalo grijehe. Raširenu praksu bolesničkog pomazanja svjedoče posebna mjesta u nekim crkvama gdje su se obavljala pomazanja bolesnih slično kao što su poznate krstionice za krštavanje. Također se u nekim crkvama sveto ulje za pomazanje bolesnika čuvalo na posebnim mjestima s oznakom OSI, što je skraćeno označavalo: oleum sacrum infirmorum, kako prenosi njemački liturgičar Theodor Schnitzler.
Počevši od polovice desetog stoljeća, praksa raširenoga bolesničkog pomazanja postajala je sve rjeđa. Razlozi promjene mnogostruki su. Između ostalih, prava svijest i puni smisao bolesničkog pomazanja doživljavali su nove teološke naglaske, pa se bolesničko sve više počelo shvaćati kao sakrament umirućih, kao smrtna presuda za bolesnike. U takvoj svijesti se tada došlo do opće prihvaćenog naziva posljednja pomast. Taj naziv prvotno je označavao treće i posljednje sakramentalno pomazanje u odnosu na prvo pomazanje kod krštenja i drugo pomazanje kod svete krizme, a značio je također posljednji čin i dovršenje cjelokupnoga duhovnog liječenja, ali je naziv posljednja pomast sve više shvaćan kao doslovno posljednje pomazanje u životu koje je umanjivalo raširenu praksu. Uz navedene razloge za rjeđe pomazivanje treba spomenuti da se tada službenike Crkve moralo plaćati, da se podjela bolesničkog pomazanja rastezala na više dana (najčešće na sedam), da se prije bolesničkog blagoslivljalo kuću i sobu bolesnika, a njega se posipalo pepelom i blagoslivljalo s tzv. križem umirućih i slično.
Zbog svega navedenog zavladalo je opće mišljenje po kojem je bolesničko malo po malo pretvoreno u stvarno posljednje pomazanje. Zato ga se počelo dijeliti samo umirućima, često u okviru popudbine (viaticum) uz pokoru i pričest, kao posljednje na putu bez povratka. Razumljivo je da su takve promjene više odbijale, nego pozivale na slavlje bolesničkog. Posvećenim uljem bolesnika se nekad pomazivalo na čelu zbog gledanja, na ušima zbog slušanja, na nosu zbog mirisanja, na ustima zbog jela ili govora, po rukama zbog dodira, po nogama zbog hodanja, te po slabinama zbog užitaka (znalo je biti do 15 pomazanja).
Povratak na izvorni smisao
Na temelju dokumenata Drugog vatikanskog koncila (Sacrosanctum Concilium 73, 74, 75; Lumen gentium 11; Orientalium ecclesiarum 27) papa Pavao VI. je 30. studenoga 1972. apostolskom konstitucijom Sveto bolesničko pomazanje (Sacrum unctionem infirmorum) službeno promijenio naziv posljednja pomast u bolesničko pomazanje i naglasio da se radi prvotno o sakramentu bolesnih, a ne umirućih. Sada se naglasak ponovo stavlja na bolesničko pomazanje koje daje snagu za borbu s bolešću i budi nadu u tjelesno i duhovno ozdravljenje, koje je znak pobjede nad bolešću i smrću, nad zlom i grijehom, koje je znak spasenja.
Katekizam Katoličke Crkvegleda učinke bolesničkog u milosti potpore, mira i ohrabrenja. Bolesničko obnavlja pouzdanje, jača vjeru, posvećuje, osposobljuje i suobličuje s Kristovom mukom. Katekizam ističe da je ono ponovljivo, čak i u okviru iste bolesti, ako se stanje pogorša. Primatelji se trebaju dostojno pripraviti, a crkvena zajednica pratiti bolesne svojim molitvama i bratskom pozornošću. Cijela Crkva moli za bolesnu osobu, za pouzdanje u Božju dobrotu i potpuno predanje Kristu iz vjere po načelu: zdravlje s Kristom, bolest s Kristom, ako treba i smrt s Kristom. U takvom duhu bolesnik biva duhovno okrijepljen, osnažen, pridignut, kako bi na kršćanski način podnosio tegobe i trpljenje bolesti tijela i duha te tako posvjedočio zajedništvo s Kristom. Osim posebnog slavlja preporučuje se slaviti ga i u euharistiji.
Ozdravljenje i praštanje
Ozdravljenje podrazumijeva tjelesno i duhovno, dakle obje razine, ali ne na istoj ravni. Tjelesno ozdravljenje kod bolesničkog ne treba poistovjetiti s tabletama za bolove koje se popije i one djeluju za desetak minuta, ali i ono je moguće ako je to volja Božja. Ipak ono tjelesno nije zadnja svrha milosnog Isusova djelovanja. Stoga je potrebno naglasiti uravnoteženost između prenaglašenoga tjelesnog i na drugoj strani prenaglašenoga duhovnog učinka. Duhovno ozdravljenje se gleda kao milosno-nadnaravni, a eventualno tjelesno ozdravljenje kao naravni učinak. Za Bibliju je tjelesna bolest posljedica grijeha, a upravo duhovno ozdravljenje se odnosi na liječenje bolesti grijeha i duha. U hijerarhiji vrijednosti teologija više ističe duhovno zdravlje, dok danas tjelesno zdravlje poprima obrise zemaljske religije.
Valja naglasiti da u teologiji zdravlje nema apsolutnu vrijednost, ali predstavlja temeljno dobro čovjeka. Ono mu je važno, posebno u bolesti, ali nije jedino važno i apsolutno najvažnije. Kada se ističe tjelesno ozdravljenje i ovozemaljski život, onda se ne potiskuje stvarnost smrti i bolesti, nego se ističe nadu u vječni život. Jednako tako kad se stavlja naglasak na duhovno ozdravljenje ne zapostavlja se ono tjelesno, jer Isus želi spasiti cijeloga čovjeka koji je kako tijelo tako i duša. Duša prožima cijelo tijelo, a tjelesno je po duši produhovljeno.
Duhovno ozdravljenje je posebna milost Duha Svetoga kao potpora za nadvladavanje svih tegoba. Obnova duha bolesnoj osobi vraća pouzdanje i pomaže ozdravljenju i tijela i duše. Ta potpora se posebno odnosi na slobodno prihvaćanje i sjedinjenje s Kristovim trpljenjem kako bi se bolesnik tješnje sjedinio i suobličio s Kristom, te kako bio sam bio posvećen za vlastito i crkveno dobro, te s Kristom osnažen za prihvaćanje svršetka vlastitog zemaljskog života ako je to volja Božja. To sažeto izražava Katekizamkada osim sjedinjenja s Kristovom mukom za vlastito dobro i dobro Crkve, ističe da bolesnik prima potporu, mir i ohrabrenje kako bi kršćanski podnosio tegobe bolesti; da bolesnik prima oproštenje grijeha ako ga nije primio u ispovijedi; da dobiva zdravlje ako to koristi duhovnom spasenju, te pripravlja bolesnika za prijelaz u vječni život.
Kad je u pitanju praštanje grijeha, valja istaknuti da bolesničko pomazanje nije primarno sakramentalni način pomirenja, iako prašta grijehe, nego je u prvom redu sakrament ozdravljenja. Ozdraviti znači ponovo zadobiti životnu snagu; uspostaviti odnose s Bogom, s bližnjima, sa samim sobom; oproštenjem doživjeti nutarnju promjenu i preobrazbu koja ga smiruje i koja mu daje snagu uhvatiti se u koštac sa svojom bolešću na drugi način, koja mu daje nutarnji mir koji druge umiruje, nutarnje zadovoljstvo koje drugima zrači. Bolesničko pomazanje pruža bolesnome darove za nadvladavanje izazova bolesti i tako besmisao patnje preoblikuje u osmišljenje života. Prihvaćanje vlastite bolesti je istinski znak suprotstavljanja bolesti i želje za životom.
Služitelj ili djelitelj bolesničkog pomazanja ne treba bolesniku nuditi jeftinu utjehu, nego mu otvarati oči za Kristovo otajstvo koje ga ne isključuje ni u bolesti, to možda neće značiti ublaženje njegovih fizičkih bolova ili ponovno uspostavljanje punog fizičkog zdravlja, nego znači otvaranje spasonosnom smislu, novom ophođenju s bolešću, nutarnjem ozdravljenju, kvalitativnoj promjeni života i dubljoj solidarnosti zdravih s bolesnima. Bolesniku treba približiti otajstvo da Gospodin ovim sakramentom ulazi u poseban odnos s njime. Bolesnik prima milost Duha i suobličava se trpećem Kristu od kojega dobiva vlastito duhovno dobro, ali i pridonosi općem dobru Crkve.
Podjeljivanje i primanje
Budući da bolesničko pomazanje ima snagu posvećivanja i odrješenja, dijele ga samo biskup ili svećenik, a ne đakon, iako ima prvi stupanj svetoga reda. Zašto? Zato jer sakramentalni znak bolesničkog pomazanja suobličuje trpećem Kristu, te zbog toga treba biti podijeljen od služitelja Crkve koji je posvećen i od Crkve ovlašten. Također i zato, jer se gleda prvotno djelitelja kao onoga koji slavi gestu pomazanja iako je nužno da bolesničko ulje bude posvećeno od biskupa. Također i zato, jer se radi i o opraštanju grijeha koje je pridržano samo svećenicima i biskupima.
Dok služitelj Crkve danas pomazuje bolesnu osobu na čelu i dlanovima ruku dotle samo jednom izgovara molitvenu formulu: „Ovim svetim pomazanjem i svojim preblagim milosrđem neka te Gospodin milošću Duha Svetoga pomogne, neka te oslobođena od grijeha spasi i milosrdno pridigne.“
Bolesničko pomazanje može primiti samo krštena osoba koja je ozbiljno bolesna ili je na početku ozbiljne bolesti i za koju se pretpostavlja da je u milosnom stanju ili barem da ga želi. Prema obredniku Red bolesničkog pomazanja i skrbi za bolesne bolesničko pomazanje valja podijeliti:
- Vjernicima čije je zdravlje ozbiljno ugroženo zbog bolesti ili starosti, što znači kad počinje biti u životnoj pogibelji. Stupanj ozbiljne bolesti podrazumijeva da je riječ o teškoćama u fizičkom ili psihičkom smislu, te i sama tjeskoba zbog bolesti, koja po sebi nije tako ozbiljna, može biti prilika da se podijeli pomazanje.
- Prije kirurškog zahvata zbog teške bolesti ili ozbiljne životne opasnosti.
- Starcima iako možda i nisu teško bolesni, ali su im malaksale sile.
- Može se ponoviti kad bolesnik ozdravi od bolesti u kojoj je primio pomazanje ili je u toku bolesti došlo do pogoršanja.
- Bolesnoj djeci ako su došla do dobi rasuđivanja.
- Onima koji su izgubili svijest ili se nalaze u komi, ali bi ga vjerojatno kao vjernici zatražili da su pri sebi. I sam zahtjev ukućana ili članova obitelji može biti valjan razlog da se donese pozitivan sud.
- Ne smije se podjeljivati kada je bolesnik već umro. Sigurna konstatacija da je bolesnik umro izriče se dva sata poslije smrti, pa se u tom razdoblju sakrament može podijeliti. U slučaju konstatirane smrti neka se pokojnik preporuči Gospodinu da mu udijeli oproštenje grijeha i da ga primi u svoje kraljevstvo. Samo u slučaju sumnje je li osoba doista umrla, sakrament se može podijeliti uvjetno.
Potpora i okrepa bolesnima
Za kršćanina bolesničko pomazanje predstavlja posebnu milosnu potporu i okrepu, nadu i utjehu, snagu i strpljenje, nutarnje umirenje i ohrabrenje za nadvladavanje tegoba bolesti. Pri tome ne treba zaboraviti suotpkupiteljsku vrijednost čovjekove patnje i bolesti, da se po nama očituje Krist (2 Kor 4,10). Suotkupiteljska vrijednost ne znači da je Kristova patnja manjkava i nesavršena, nego da se čovjek svojom vjerom pridružuje Kristu koji trpi.
Čovjek vjernik jednako teško prihvaća bolest kao i drugi ljudi. Jedina razlika može biti prihvaćanje u vjeri, u zajednici Crkve, u vjeri da molitva Crkve pomaže pojedincu nositi se s bolešću. Razlika može biti u svjesnoj vjeri da je sam Isus trpio i umro za zdrave i bolesne. To nam daje snagu i jakost u bolesti s Kristom bolovati i pripravlja nas s Kristom i umrijeti. Taj osjećaj vjere i sakramentalnog zajedništva s Crkvom i trpećim Kristom izvor je milosti u trenucima osobne bolesti. Bolesničko pomazanje nije namijenjeno samo umirućima, nego svima bolesnima, ali nije nadomjestak medicinskom liječenju, niti primarno sakramentu pomirenja, iako uključuje i praštanje grijeha. Ono je posebna priprava konačnom suobličenju Kristu koje je počelo krštenjem i usmjereno je na prelazak u vječni život.
Neka nam svima bolesničko pomazanje bude izvor utjehe i snage, te potpora u nastojanju oko zdravlja duše i tijela.
