„Obitelji su kao kompasi koji nas vode. One su nadahnuće za dostizanje velikih visina i naša utjeha kada povremeno posrnemo” (Brad Henry). Ali što kada je obitelj, kao osnovna društvena jedinica, baš ta koja posrne? Tko preuzima ulogu kompasa? Tko čuva djecu dok obitelj traži svoj put ka izlječenju i tko tu djecu nadahnjuje da dođu do svojih snova? Među raznim vrstama socijalnih ustanova i prihvatilišta koje postoje s ovim zadatkom, mi smo posjetili jednu u Varešu koja djeluje kao spona između svijeta stvarnosti i snova kojima teže oni koji su u tu školu smješteni.
Mala škola je prihvatna odgojno-edukativna zajednica, koju vode Školske sestre franjevke Bosansko-hrvatske provincije, za djecu s teškim osobnim i obiteljskim situacijama. Trenutno brine o 18 „maloškolaca” od predškolskoga do srednjoškolskoga uzrasta. O tome na koji način Mala škola pruža podršku i sigurnost djeci u potrebi saznali smo u susretu sa sestrama, osobljem i djecom ove zajednice, a u razgovoru sa s. Kristinom Marijanović, ravnateljicom i s. Jelenom Antolović, odgojiteljicom, saznali smo više o ciljevima njezina rada i ulozi koju ima u zajednici.
Kratka povijest
Školske sestre franjevke su prvi put došle u Vareš 1936. godine kako bi u Bosni zaživjele svoju izvornu karizmu – odgoj i obrazovanje djece i mladih. S obzirom na to da je Vareš bio industrijski grad u koji su dolazili radnici iz cijele Austro-Ugarske, kao odgovor na tadašnju socio-ekonomsku situaciju, sestre su pokrenule vrtić i pučku školu. Početkom II. svjetskoga rata škola i vrtić prestaju raditi, a 1958. godine na snagu je stupio Zakon o nacionalizaciji tako da je sve što je pripadalo tadašnjim Školskim sestrama III. reda svetoga Franje postalo društvena svojina. Tek 2004. godine, velikom ustrajnošću i vjerom u svoje poslanje, sestre uspijevaju vratiti u posjed ono što im je oduzeto. S obzirom na to da im je školska zgrada vraćena u ruševnom stanju, staru zgradu su srušile i na njezinim temeljima izgradile novu koja je 2009. godine ponovno otvorila svoja vrata i prihvatila prve štićenike.
Na samom početku razgovora s. Kristina i s. Jelena izrazile su veliku zahvalnost svima onima koji su malo-pomalo, dio po dio, tijekom 15 godina direktnim radom s djecom, ali i borbom za obnovu Male škole stvarali bogati mozaik različitih priča o hrabrosti, ljubavi, snazi, nadama i zajedništvu koji danas predstavlja njezin rad.
Mala škola danas
Od ponovnoga otvaranja Male škole do danas, ukupno 45 djece u njoj je našlo svoje utočište i podršku u mirnijem odrastanju, a uz njih brojni mladi iz Vareša i okolice u njezinim su prostorijama molili, družili se, svirali, pjevali, plesali, učili strane jezike… Kroz ovu ustanovu oni koji nemaju adekvatnu obiteljsku skrb dobivaju novi dom – za neke tek privremeni, a za neke dugogodišnji, ovisno o specifičnim okolnostima koje su ih tu dovele. Cilj je stvoriti ambijent u kojem će se djeca izgrađivati u jake i samostalne ličnosti, tj. stvoriti prostor u kojem će osjećati toplinu i sigurnost unatoč tome što nisu sa svojim roditeljima. Školske sestre franjevke i drugo osoblje koje s njima svakodnevno boravi i radi, trudi se omogućiti im da se osjete voljenima i prihvate svoju životnu situaciju takvu kakva jest te da se izgrade u ljude sposobne odgovoriti na životne izazove s kojima će se kasnije samostalno suočavati.
Djeca u Maloj školi su iz cijele BiH, a primaju se u suradnji s nadležnim centrima za socijalni rad. Trenutno ih je 18. Žive podijeljeni u 3 skupine, a za svaku je odgovorna po jedna sestra odgojiteljica koja s njima dijeli životni i radni prostor 24 sata. Broj „maloškolaca” se često mijenja jer neka djeca provode u Maloj školi tek po nekoliko mjeseci, a neka i po 10 – 15 godina jer stižu u različitoj dobi i uvjeti za povratak u obitelj se stječu različitim brzinama ili se uopće ne stječu. Sestre broj smještenih drže u skladu s raspoloživosti ljudskih resursa jer žele biti sigurne da će svakom od njih biti pružena maksimalna podrška u odgoju i obrazovanju, a njihovim obiteljima prema mogućnostima pomoć na putu ponovne funkcionalnosti.
U školi se s djecom jednim dijelom radi prema odgojnom modelu sv. Ivana Bosca, a posebice prema odgojnim metodama s. Margarite Pucher, utemeljiteljice Družbe školskih sestara franjevki Krista Kralja. Kao temeljne vrijednosti odgojiteljice u Maloj školi prepoznaju vjeru, razum i ljubaznost kojima se djeca usmjeravaju na dobro čvrsto vjerujući da je svaki čovjek stvoren na sliku i priliku Božju te da svi u sebi sadrže klicu dobra koju dalje treba razvijati. Vodeći se ovim postulatima, u radu s djecom djeluje se preventivno, nudeći „obiteljsku” dinamiku te školovanje i okruženje puno poticaja s ispunjenjem njihova vremena kreativnim aktivnostima kako bi na taj način u njima potaknuli razvoj pozitivnih osobina i društvenih vrijednosti bez ostavljanja prostora za negativne utjecaje.
Trenutno je u samostanskoj zajednici u Varešu devet školskih sestara franjevki i sve su na neki način uključene u rad Male škole. Uz sestre, u odgoju i kao pomoć u domaćinstvu, rade i laici te veliki broj vanjskih suradnika, ali i volontera čiji je doprinos raznovrstan i uvijek dobrodošao. Ovisno o trenutnim potrebama i zanimanjima „maloškolaca”, ostvaruje se i suradnja s drugim ustanovama, udruženjima i organizacijama u Varešu i šire.
Jedan dan u Maloj školi
Sestra Jelena ističe da jedan dan u Maloj školi izgleda kao i u svakoj obitelji s puno djece: „Radni dan započinje ustajanjem pa doručkom. Slijedi odlazak u školu, a nakon nastave vrijeme za slobodne i izvannastavne aktivnosti. Zajednički obroci također su važan dio svakoga dana.” Doručak i večeru svaka skupina ima odvojeno sa svojim odgojiteljicama i to je vrijeme u okviru kojega se u bliskoj atmosferi razgovorom stvara osjećaj zajedništva i pripadnosti. Ručak je zajednički svim skupinama, sestrama i radnicima laicima u velikoj samostanskoj blagovaonici i odlična je prilika za učenje obrazaca kulturnoga ponašanja i mjesto gdje podjela poslova i pojedinačnih zadataka u zajednici te timski rad svakodnevno dolaze do izražaja. Vikendi su rezervirani za izlete, druženja, kampove, šetnje, branje ljekovitoga bilja, proslave rođendana i izlaske te druge sportske i kreativne aktivnosti.
S djecom se provodi kontinuirani instruktivni rad sve do postizanja razine znanja za uzrast kojem pripadaju, a kada se to dostigne potiče ih se na što samostalnije učenje, upravljanje vremenom i radnim obavezama. Djeci kojoj je to potrebno osigurana je individualna psihoterapijska podrška, a za svu djecu organizirana je grupna muzikoterapija u koju su uključena i druga zainteresirana djeca iz lokalne zajednice. Također, u Maloj školi se često organiziraju i formacijski, svjetodavni, edukativni i drugi susreti za roditelje, mlade i djecu s područja Vareša i šire.
„Maloškolci” vrtićkoga i osnovnoškolskoga uzrasta idu u vrtić i osnovnu školu u Varešu, a srednjoškolci se, ovisno o njihovim afinitetima, upisuju u srednju školu u Varešu ili drugim obližnjim gradovima. Za srednjoškolce česta je suradnja s Katoličkim školskim centrima i drugim obrazovnim ustanovama internatskog tipa diljem BiH. Ovim vidom suradnje sestre iz Male škole komuniciraju s odgojiteljima u đačkim domovima što podrazumijeva i bolji uvid u rad i napredak djece koja se tamo školuju.
Zajednički rast
Mladi napuštaju Malu školu, ako ne ranije, onda po završetku srednjoškolskog obrazovanja. Međutim, njihovim odlaskom, uloga sestara u njihovu životu ne prestaje. Kao jedan od svojih osnovnih zadataka vide to da mladima olakšaju „prelazak” iz djetinjstva u „odrasli” život pa im stoje na raspolaganju za pomoć oko upisa na fakultet, rješavanja stambenoga pitanja, zaposlenja,… svega onoga što može pojedincu predstavljati izazov u uspostavljanju funkcionalnoga samostalnog života. No, „Vrata Male škole su i za bivše ‘maloškolce’ uvijek otvorena. Čest je slučaj da oni i godinama nakon što se osamostale posjećuju Malu školu ili da dođu volontirati i vršiti praksu ovdje. Oni ovaj prostor osjećaju svojim” navodi s. Kristina.
Kao jedan od najvećih izazova rada u Maloj školi sestre ističu pronalazak ravnoteže između profesionalizma i empatije, tj. kako u empatiji koju svakodnevno osjećaju stručno i adekvatno djelovati za dobrobit djeteta. Uzimajući u obzir to, ali i imajući na umu da odgoj u današnjem suvremenom svijetu svakodnevno nameće nove izazove i zahtjeve, i za njih same od iznimne važnosti je stalna edukacija. Između ostalog, zadatak odgojiteljica i sestara je da djecu nauče kako da svoja loša životna iskustva iskoriste da ojačaju, a na tom putu i one same se osnažuju i rastu s njima. Iako rezultati njihova rada nisu odmah i lako vidljivi, najponosnije su kada, s vremenskim odmakom, vide da je neko dijete odraslo u samostalnu, sposobnu i odgovornu osobu. Ovo je posao visokoga rizika, ali i visokih nagrada, zato, iako ga opisuju kao izuzetno zahtjevan, rade ga s osmijehom, iskrenim entuzijazmom i nevjerojatnom energijom.
U stalnom pokretu
Školske sestre franjevke u Varešu su uvijek bile otvorene za prihvaćanje novih izazova. I danas pokušavaju čitati znakove vremena pa vidjeti što je to što zajednici, gradu i društvu općenito treba i nedostaje. Zato ne stagniraju, nego stalno streme dodatnim poticajima da odgovore na stvarne potrebe bližnjih, onako kako i koliko su u mogućnosti. S ponosom ističu da ih obilježava franjevačka duhovnost i pouzdanje u Božju providnost jer su u stalnom preispitivanju, a sve s ciljem da nađu najbolja rješenja za što produktivniji rad.
Ono što žele za sebe i Malu školu u budućnosti je da uvijek budu u procesu usklađivanja onoga što nude i onoga što zajednici treba. Želja im je još više se duhovno i profesionalno osnažiti iznutra da bi mogle što efikasnije djelovati prema van u duhu karizme Školskih sestara franjevki.
„Maloškolce” odgajaju u katoličkom duhu. Vrijednosti u koje one vjeruju i koje žive, prenose na djecu i sve što tijekom jednoga dana zajedno prožive, shvaćaju kao proces odgoja, učenja i istovremeno prostor za osobni razvoj svakoga od njih.
Maloj školi, uz pomoć donatora i prijatelja, iz godine u godinu sestre dodaju po jednu sudbinu čiju životnu priču su promijenile, po jedan oživljeni san, strpljivo kao kockicu po kockicu u davno započeti mozaik čiju veličinu i krajnji izgled možemo tek naslutiti. Dan naše posjete Maloj školi bio je najnepoželjniji zimski dan… tmuran s ledenom kišom za leđima i maglom pred nama, a put do Vareša vijugav. Nisam se mogla oteti dojmu da je upravo takav i put svakoga djeteta koji ih je doveo do Male škole – neravan, pun oštrih zavoja, uvijek uzbrdo i bez puno širine da se izmaknu i sagledaju slijedi li uskoro kakva zaravan ili lakši dio putovanja. A onda stignete u Vareš, skriven od vanjskih utjecaja, osunčan, u potpunoj suprotnosti s onim odakle ste krenuli. I to je ono što je savršeno dočaralo značaj Male škole za njezine „maloškolce” – osunčani dio puta koji će im pružiti dovoljno topline, ohrabrenja i energije za povratak odakle god su stigli ili za put koji nastavljaju dalje.
