Nakon izbora od tih obećanja uglavnom ne bude ništa. Na predizbornim skupovima čak se i prijeti okupljenima ugrozom i raznim „sodomama i gomorama” ako ne izaberu prave, a pravi ih uglavnom poslije i ne primjećuju. Teško je razumjeti toliku ovisnost o moći i vlasti ljudi od kojih bi se očekivalo da služe i budu podrška onima od kojih su tražili glas. Međutim, u našoj izbornoj stvarnosti gledamo stalno iste scenarije. Oni na vlasti u oblacima i oni dolje u mukama. I tako već više od 20 godina. I mediji se udruže u tu igru i počnu obmanjivati gledatelje, čitatelje, slušatelje. I narod postane jedno uho koje od šumova slabo čuje, a na kraju i ostane bez sluha jer ga buka zagluši i odnese svaku dobru vijest. „Jedno je sveta bezobzirnost, a drugo svjetovna drskost”, naglašava Escriva.
Savjest nije na prodaju
Pitanje koje se stalno ponavlja jest zašto su toliko funkcije privlačne stalno istima kad vrlo dobro znaju da nisu puno učinili dobroga, naprotiv. Je li se obraz zauvijek izgubio i nestao, a stid i sram postali nepoznanice? Je li moguća tolika udaljenost od običnoga puka koji se nastoji baviti sobom i svojim životima, ali mu to ne uspijeva jer u većini stvari njegov život ovisi o političkoj volji onih koji bi mu trebali pomoći, a oni uglavnom odmažu. Preplaćeni su i bahati. Voze skupa vozila i nose odjeću koju obični ljudi sebi ne mogu priuštiti. Nemaju razvijenu empatiju prema onima koji su materijalno ugroženiji i jedva sastavljaju kraj s krajem. Njima je važan vlastiti dojam koji ostavljaju u ogledalu i utjecaj jednih prema drugima, a svoj uspjeh mjere popularnošću na društvenim mrežama. Njihovi interesi i ideje nemaju puno zajedničkoga s interesima i brigama običnoga puka. Pohlepni su za materijalnim, ruše sve granice i ne biraju sredstva. Imaju blatno srce usprkos javnom pokazivanju čistoga lica. Daju se kupiti i odvesti kamo hoće dobit i moć. Međutim, nema novca kojim se može kupiti savjest. Njihova duhovna pasivnost je sveprisutna. Mnoštvo je idola, a malo činitelja dobroga. Naši političari se ponašaju kao bogovi i kroje drugima sudbinu ne brinući puno o posljedicama niti odgovornostima koje njihovi položaji nose. S druge strane, „Ako bismo nastojali biti kao Bog o kojemu govore Pisma, bili bismo spori na srdžbu i milosrdni, ljubili bismo nježno svaki stvor, uzmicali da mu napravimo mjesta te mu omogućili da slobodno dolazi k nama ili da se pobuni i oprostili bismo mu čak i kada bi nas neopravdano razapeo… Ništa ne čini čovjeka poniznijim nego kada (…)
Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš preplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i pretplata@svjetlorijeci.
